Uz to, ako ste slučajno gluvi, dovede vam prevodioca koji vam to isto prenese znakovnim jezikom?

 

Zakon i praksa, leđa o leđa!

Iako sva prava postoje prema zakonu, praksa pokazuje da se ne poštuju, a ono na šta se pacijenti najčešće žale je nepoštovanje njihovog vremena, kaže doktorka Zorica Marković i dodaje da su najnezadovoljniji pacijenti u Srbiji - porodilje. - One se najčešće žale na loš tretman, lošu komunikaciju sa lekarima, na loše uslove oporavka i korupciju. S druge strane, ankete su pokazale da čak 42 odsto porodilja ne zna svoja prava, a oko 53 odsto ne zna kome da se obrati u slučaju kršenja njihovih prava.

Nažalost, u Srbiji bi većina pacijenata odgovorila odrično, iako u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti piše da lekar mora pacijentu da kaže dijagnozu i prognozu bolesti, kratak opis i cilj predložene terapije, vreme trajanja i posledice (ne)uzimanja. Lekar pacijentu treba da predloži i alternativne metode lečenja, ali i da mu predoči moguće promene stanja tokom uzimanja terapije.


Sve ovo je, kaže član 28 Zakona o zdravstvu, lekar dužan sam da saopšti, bez pacijentovog traženja, vodeći računa o njegovoj starosti, obrazovanju i emotivnom stanju.


- Pacijenti često dolaze sa izveštajem specijaliste i kažu da im ništa nije jasno: „Doktorka, ja ovde ništa ne razumem, od čega to bolujem“, često me pitaju. Imajte na umu da je svaki lekar dužan da vam objasni, razumljivim rečima, od koje bolesti bolujete, kakav će biti tok lečenja, moguće dejstvo i nuspojave lekova, posledice (ne)preduzimanja predloženih medicinskih mera, ali i kakve su alternativne metode lečenja - kaće dr Mirjana Lapčević, predsednica Udruženja pacijenata obolelih od reumatskih bolesti Srbije, ali i dodaje da su očuvanje i unapređenje zdravlja obaveza pacijenata.


- Teško je objasniti ljudima da je rano prepoznavanje simptoma i blagovremeno obraćanje lekaru imperativ. Isto tako, važno je pacijentovo aktivno učešće u lečenju, pacijent treba da upozna svoju bolest, jer nijedan lek ni lekar neće nam pomoći dok ne uzmemo stvar u svoje ruke - napominje ova doktorka.


Jedini slučaj u kojem zdravstveni radnik može prećutati dijagnozu, rizike, posledice i slično jeste onaj u kom postoji rizik da saznanje o tome može naškoditi pacijentu. Tada stanje pacijenta moraju da znaju njegovi najbliži.


Doktorka Đerđi Šarić, predsednica Društva za borbu protiv raka u Somboru, ističe da se ovi pacijenti najviše žale na lošu komunikaciju sa lekarima i da samo jedna trećina pacijenata obolelih od karcinoma kaže da je imala jasan razgovor sa lekarima, odnosno da su im sve objasnili u vezi s bolešću. Teško oboleli pacijenti, prema njenim rečima, žale se i na nedostatak psihosocijalne pomoći.


- Samo 12 odsto pacijenata obolelih od raka obrati se psihologu. Mislim da to nije zato što ne žele, već zato što nema dovoljno psihoonkologa - kaže doktorka Šarić.
Pacijent ima pravo da bira lekara, zdravstvenu ustanovu i medicinsku proceduru. On takođe može i da odbije predloženu terapiju, osim ukoliko time ugrožava život i zdravlje drugih ljudi. U tom smislu, lekari mogu prisilno hospitalizovati osobe koje zbog prirode duševne bolesti mogu da ugroze nečije zdravlje, život ili imovinu.


Ukoliko pacijent nije zadovoljan uslugom, može podneti prigovor zaštitniku pacijentovih prava, koji bi trebalo da postoji u svakoj ustanovi. Zaštitnik je dužan da u roku od pet dana utvrdi okolnosti, a u roku od tri dana posle toga podnese izveštaj direktoru ustanove, ali i prigovaraču. Ukoliko prigovarač nije zadovoljan krajnjim ishodom, može da se žali zdravstvenoj inspekciji Ministarstva zdravlja i, u slučaju utvrđene štete, ima pravo na naknadu.