Psihološka istraživanja pokazuju da se veštine i znanja koje učimo u školi ili na kursevima prilično brzo zaboravljaju ako ih ne koristimo svakodnevno, dok, recimo, ni posle jedne decenije nećemo zaboraviti da vozimo automobil ili bicikl. I starenje utiče na pojačano zaboravljanje, a najviše se zaboravljaju aktivnosti koje čovek tek planira da uradi, recimo, da negde ode ili da nekog pozove.

- Zaboravljanje je normalna pojava kod ljudi svih doba, ali je uobičajeno da ljudi u godina brže zaboravljaju stvari, tako da zaboravljanje ne mora imati nikakve veze sa bolešću - kaže za “Alo!” Jasna Kekić, neuropsihijatar, i dodaje da su stariji ljudi koji su intelektualno angažovani otporniji na zaboravnost od ljudi koji su se, recimo, u životu bavili fizičkim poslovima. Sve u svemu, prema njenim rečima, zaboravljanje je sastavni deo života, normalna i svakidašnja pojava.

Vežbanje i ishrana

Prema rečima doktorke Jasne Kekić, san je neophodan za regeneraciju organizma i obnavljanje mentalnih funkcija. Ali podseća i da fizička aktivnost utiče na dobro pamćenje jer vežbanjem u organizam unosimo više kiseonika koji pospešuje rad mozga. Ni hrana nije zanemarljiv faktor u trci za dobru memoriju i dobro je da jedete namirnice bogate omega 3 masnim kiselinama, kao i namirnice koje u sebi sadrže vitamin B6 i B12.

- Kod mladih ljudi ne možemo govoriti o zaboravnosti, pre bismo to mogli nazvati rasejanošću i dekoncentracijom. Međutim, kod mladih na takvo stanje mogu i te kako imati uticaj psihički problemi, usled kojih se javlja anksioznost i stres - objašnjava doktorka i savetuje da ako ovakvo stanje traje duže od dve nedelje, treba obavezno otići kod lekara.

Međutim, ono što je neosporno i kod mladalačke rasejanosti i kod staračke zaboravnosti jeste da stres narušava sposobnost pamćenja jer kada smo pod uticajem neke jake emocije, naša pažnja je usmerena na nju, a ne na realnost koja nas okružuje, pokazuju istraživanja.

- Ponekad se događa da psihički problemi dovedu do pseudodemencije - to je zapravo lažna slika demencije iza koje stoji depresija - napominje doktorka Kekić i preporučuje starijima da čim primete da učestalo zaboravljaju sveže događaje, s kim su prethodni dan bili, šta su ručali, obavezno posete lekara.

- Danas postoje neurološka testiranja. Na njima je moguće otkriti problem u samom začetku. Recimo, između zaboravnosti i demencije postoji blagi kognitivni pad. Ako se dijagnostikuje na vreme, moguće je nešto učiniti, usmeriti pacijenta na određene aktivnosti kojima će poboljšati memoriju - ističe doktorka i napominje da kad je demencija u pitanju, mogućnosti neuropsihijatrije su ograničene.

- I mladi i stari mogu da treniraju mozak. On se najbolje trenira druženjem, spremnošću da se uđe u nove situacije, što bi se reklo, da se napusti zona komfora. Mozak se trenira i učenjem stranog jezika i uopšte izborom neke nove aktivnosti, kojom se ranije nismo bavili - preporučuje doktorka i dodaje da je korisno jednom godišnje uraditi analizu krvne slike, proveriti da li vam fale vitamini B6 i B12, koji utiču na pamćenje, ali proveriti i štitnu žlezdu.

 

Tehnika neprijatelj pamćenja

Preveliko oslanjanje na tehniku dovodi do toga da neke podatke ne pokušavamo uopšte da zapamtimo, već ih samo kratkoročno koristimo jer možemo uvek da ih pronađemo u telefonskom imeniku. Sve češće ljudi prestaju da se trude da, na primer, podele dva broja jer imaju kalkulator. Posle nekog vremena oslanjanja na pomagala, mozak se ulenji, a čovek se oseća isfrustrirano kada pomagalo nije pri ruci. Što više vežbamo mozak, to je on otporniji na zaboravljanje. I obratno, ako ga ne vežbamo, sve brže ćemo zaboravljati.

 

Borite se protiv rasejanosti

1. Vezujte se za stvari

Najprostiji lek protiv gubljenja stvari jeste emotivno vezivanje za njih. Kupite privezak za ključeve koji vam se jako sviđa, pa ćete sigurno početi više da brinete o njima. Pravilo je da mnogo više obraćamo pažnju na stvari koje volimo.

2. Preuzmite odgovornost

Dok god verujemo da gubimo stvari zato što nas je neko iznervirao ili zato što nam je baš pred izlazak iz kuće pozvonio telefon, svaljujemo odgovornost na drugog i oduzimamo sebi mogućnost da utičemo na situaciju. Najvažnije je da budemo svesni činjenice da je razlog rasejanosti u nama samima.

3. Preispitujte se

Postavite sebi sledeća pitanja: „Šta za mene znači ovaj gubitak, od čega bežim, šta me muči?“ Osluškujte osećanja jer negde na rubovima vaše razdražljivosti možete naći olakšanje. Baš to iskustvo može da vas navede na rešenje problema rasejanosti.