Manifestuje se kroz napade panike prilikom odnosa, a često je povezano i sa aseksualnošću.

"U leto 2010. zadnji put sam pokušala da budem intimna sa nekim. Oklevajući sam pristala na izlazak sa dečkom kog sam upoznala preko zajedničkih prijatelja. Izašli smo na nekoliko sastanaka i uživala sam u njegovom društvu. Doduše, imam anksioznost koja je jaka do te mere da me umara i koja konstantno okružuje moje veze. Jednog popodneva me pokupio nakon posla, i nakon vrlo prijatnog i opuštajućeg dana završili smo u njegovom krevetu. Moje telo je postalo nervozno i ukočeno, osećala sam kao da ne mogu da dišem, nakon čega sam počela da plačem."

Ovo je početak ispovesti mlade devojke za portal "Woman's Day", koja se bori sa seksualnom anoreksijom, patološkim "gubitkom" apetita za romantično - seksualnom interakcijom, često posledicom straha od intimnosti sa nekom osobom. Osobe koje se bore sa ovim problemom razvijaju snažan oblik anksioznosti koji se veže za svaku seksualnu aktivnost i emocionalno vezanje.

Prva saznanja o ovoj bolesti, fobiji, pojavila su se 1975. godine i od tada se traže načini od strane psihologa kako pomoći obolelim osobama.

"Mojim mislima su prolazila pitanja: Šta radim? Da li se meni sviđa ova osoba? Seti se šta se dogodilo prošli put kada si se upustila u vezu. Prestani, prestani ovoga trena. Makni se sa mene - vikala sam i odgurnula ga plačući, grcajući i pokušavajući da uhvatim vazduh. On je to naravno i napravio, pokušao je sve učiniti da me smiri. Objasnila sam mu da imam napad panike i duboko se ispričala. Kad mi se disanje smirilo, obukla sam se i rekla da želim  kući. Ponudio se da me odveze, ali odlučila sam se za autobus. Došao je na stanicu i pitao me: Ovo neće ići, je li tako? Mahnula sam glavom, zagrlila ga i nisam ga više nikada nakon toga videla. Nakon toga nisam više ni pokušavala spavati s nekim."

Nakon toga potražila je stručnu pomoć zbog napada panike. Svi rezultati pokazali su da je fizički u redu.

Ali, napadi su i dalje bili prisutni, odlučila se na prestanak bilo kakve interakcije, čak je prekinula i sve prijateljske veze.

Čak i nakon nekoliko godina psiho-terapije, ista je počela da joj predstavlja veliki problem.

Svoje probleme nije mogla preneti ni psihijatru.

Taj osećaj opisala je kao jači i neugodniji od straha od odbijanja - to je devastirajuće stanje uma.

Još ne vidi izlaz iz ovog stanja, pokušala je sve metode, a ignorisanje je najmanje pomoglo.

"Poverila sam se prijateljici o svome stanju. Nakon minute ćutanja i gledanja u mene široko otvorenih očiju pitala me: 'To stvarno postoji? I ja sam imala slično stanje pre nekoliko godina!' Osećala sam olakšanje, prvi put nisam bila sama u tome, postojao je konačno neko ko me razume. Ona je sada u dugoj i stabilnoj vezi sa muškarcem kog obožava. Oprezno sam optimistična i sada se nadam da ću dugim i teškim radom na sebi moći jednog dana da se izlečim."