Kateterizacija srca je poznata procedura u kojoj se tanka cev ubacuje u srce kroz prorez u ruci vratu ili grudima. Naravno, nekada nije bila naročito uobičajena.

Početkom prošlog veka, verovalo se da bi ubacivanje bilo kakvog stranog objekta u srce bilo fatalno.

Verner Forsman nije verovao u to, pa je jednog dana ubrizgao lokalnu anesteziju u svoju ruku i ubacio kateter u venu proguravši ga sve do srca.

Kako bi bio siguran da se isti nalazi na pravom mestu, podvrgao se rendgenu. Preživeo je ovaj eksperiment, ali je izgubio posao i bio ismevan o strane kolega.

Forsman je ciljeve svojih istraživanja u oblasti kateterizacije srca ovako opisao:
"Ako srčane radnje prestane odjednom, kao što se to događa u akutnom šoku ili srčanoj bolesti, ili u toku anestezije, ili trovanja, primorani smo da koristimo lekove na lokalnom nivou. U takvim slučajevima intrakardijalne injekcije lekova mogu biti spasilačka. Međutim, to može biti opasan postupak zbog mnogih neželjenih razderotina koronarnih arterija i njenih grana što dovodi do tampona srca i smrti. Zbog takvih incidenata, često se čeka do poslednjeg trenutka i gubi se dragoceno vreme. Dakle, počeo sam da tražim novi način ulaska u srce, i ja sam kateterom ušao u desnu stranu srca kroz venski sistem."

Glavni kliničar u Ebersvaldeu, priznao je Vernerovo otkriće i dao mu podršku, ali kada je direktor klinike Ferdinand Sauerbruhk saznao za nepoštovanje njegove odluke o zabrani eksperimenata na sopstvenom telu, smenio ga je sa položaja u bolnici.

Sauerbruhk je to ovako prokomentarisao: "Vi sigurno ne možete početi vašu operaciju na ovaj način".

Tokom Drugog svetskog rata Forsman je bio zarobljen od strane saveznika, kao oficir sanitetske službe u činu hirurga-majora. Pušten je iz američkog ratnog zarobljeničkog logora 1945. godine.

Tokom 1951. Vernerove ideje naišle su na ogroman otpor u naučnim krugovima. Kada je zatražio da nastavi istraživanja fizioloških funkcija srca primenom kateterizacije, dobio je odgovor: "Ove metode su dobre za cirkus, ali ne i za ozbiljne bolnice".

Njegova, za to vreme napredna, istraživanje stavila su ga u poziciju autsajdera sa previše "ludim idejama" za rad na klinici. Suočen sa disciplinskim postupkom za samostalno eksperimentisanje, koje mu je bilo zabranjeno, Verner je bio primoran da napusti kardiologiju i započne dalji rad u urologiji.

Međutim, njegova neustrašivost donela mu je Nobelovu nagradu za medicinu 1956. godine.