Milin je bio "naoružan" gajdama, s kojima je uvek hodao u prvim redovima prilikom napada. Od "normalnog" naoružanja imao je samo jedan pištoljčić, toliko mali da mu je bez problema stajao u čarapi.

U bici kod Some zvuk njegovih gajdi ledio je neprijatelju krv u venama, zbog čega su taj zvuk prozvali "damama iz pakla".

S druge strane, baš ti zvuci podizali su moral britanskim trupama.

Milin, pak, nije otišao s ostatkom trupa na front tek tako. Nije u pitanju bila tradicija, već vešto razrađena ideja vojnih planera. Prošao je specijalističku obuku sa komandosima, tokom koje se sprijateljio sa Lordom Lavatom, oficirom zaduženim za Pevu specijalnu brigadu.

Milin je bio nizak, ali nabijen mišićima. Bio je sin policajca iz Glazgova, a pre nego što se porodica vratila iz Kanade u Škotsku živeo je u siromaštvu. Lavat je, s druge strane, bio visok i vitak, privlačan romantik, a posedovao je i svoj zamak.

Lavat je Milina upitao da li bi bio njegov lični gajdaš. U vreme Drugog svetskog rata gajde su bile izbačene iz vojne upotrebe, ali su njih dvojica bili toliko uporni da tokom "najveće invazije u istoriji" u boj krenu uz zvuk tog instrumenta, tako da je bilo jasno kako će se sve završiti.

Kada su se na Dan D iskrcali na obalu Normandije, Lavat je kratko naredio: "Daj nam taj zvuk, momče!"

Naravno, Milinove gajde su odmah zaorile.

Da priča bude još luđa, Milin je gajde svirao onako kako ratna tradicija nalaže - hodajući linijom fronta!

Oko njega su zujali meci i padale minobacačke granate, ali Milin nije ustuknuo. Štaviše, tokom celog dana, kada god bi Lavat to tražio, on bi ustajao i svirao gajde.

Nakon što je iskrcavanje uspelo i saveznici počeli da formiraju liniju fronta u Francuskoj, Milin je nastavio kao član ekspedicije. Prilikom borbi za Kaen, bio je u prvim borbenim redovima. Naravno, svirao je gajde.

Bio je u tolikom transu da mu je trebao čitav minut da shvati da napreduje sam, pošto su svi saborci polegali poukšavajući da izbegnu vatru nacističkih snajperista.

Kada je Lavat neutralisao snajperistu, nastavio je sa svirkom.

Ipak, nije da mu ponekad nije bilo svejedno... Jednom prilikom je Lavat tražio da ponovo uzme gajde u ruke, ali se Milin pozvao na britanske vojne propise koji su strogo određivali pod kojim uslovima se one ipak mogu koristiti na frontu.

Lavat je imao spreman odgovor kojim je Milina "kupio" iz prve:

- Ah, to su engleski vojni propisi, a ti i ja smo Škoti! Mi se ne uklapamo - rekao je Lavat.

Naravno, logično se postavilo pitanje zašto Nemci, prvenstveno njihov snajperisti, nisu odavno upucali Milina. A odgovor na to pitanje dao je baš jedan od zarobljenih nemačkih snajperista:

- Mislili smo da je lud!

Nemcima je bilo žao da ubiju ludaka!

Prštali su meci i šrapneli oko Milina tokom iskrcavanja na Normandiju i bitaka koje su potom usledile, ali on je ostao čitav. Za razliku od gajdi, koje su pretrpele znatna oštećenja baš od gelera.

Ipak, Milin je preživeo rat bez ogrebotine!

Nakon rata je često dolazio u posetu Kaenu, gde je sačuvao glavu samo zbog toga što su nemački snajperisit milili da je lud. Svirao je ponovo gajde.

Prilikom jedne od tih poseta, dok je svirao gajde na mostu, prišla mu je jedna starica i poljubila ga u obraz. Kasnije je rekla da je to uradila jer se sećala njegovog junačkog sviranja tokom rata.

Milin je preminuo 2010. godine, a njegove čudesne gajde danas se nalaze u muzeju u Kaenu, kao uspomena na jedinstvenog junaka koji je pregrmeo rat samo zbog ludila.

Na plaži na kojoj se se on i saborci iskrcali dokom Dana D danas stoji njegov spomenik - mlađani Bil Milion s gajdama u rukama koji korača napred.