Balon je u to vreme bio veoma nesigurno sredstvo prevoza i malo ko je znao upravljati njime pa je, Andre pomoću donacija brojnih bogatih Šveđana i kraljevske porodice konstruisao balon kojim se moglo upravljati.

Ipak, ni njegovo-remek delo nije bilo toliko sigurno. Balon je imao tri užeta, osmišljena da stalno budu u kontaktu s tlom ili vodom, kako bi stvarao trenje pomoću kojeg bi se kretao.

S njim su 11. jula 1897. godine na ekspediciju pošla još dva poznanika, Knut Frankel i Nils Strindberg. Čim su krenuli postalo je jasno da je njegov izum potpuni promašaj. Odmah nakon poletanja shvatili su da ih užad vuče prema tlu pa su ih morali da prekinu i tako su ostali bez ikakvog načina upravljanja balonom.

Balon se zbog toga počeo penjati previše visoko zbog čega su naglo gubili plin, te su satima lebdeli i posrtali iznad arktičkog leda nakon čega se balon srušio. Zbog malene visine na kojoj su se tada nalazili, prošli su bez povreda i uspeli su da sačuvaju većinu opreme.

Ipak, nisu imali odgovarajuću odeću i hranu kako bi se prilagodili ovakvom mestu, te su se veoma teško snalazili na ledu. Jedno vreme imali su sklonište na komadu lednika, no kada se on odlomio preselili su se na obližnje ostrvo gde su preživljavali ubijajući medvede.

Strindberg je sve delove putovanja snimao svojom kamerom.

Nakon dva meseca borbe s ledom i hladnoćom, njih trojica su umrla, a još se ne zna da li je uzrok njihove smrti velika hladnoća ili pokvareno meso koje su jeli.

U Švedskoj se o njihovoj smrti nije znalo ništa sve do 1930. kada ih je pronašla druga ekspedicija, a s njima i snimke koje je snimio Strindberg, koje su im pomogle da shvate šta su sve ova tri čoveka prošla u svojoj misiji.