Daleke 1971. godine 24. decembra Džulijan je krenula na put sa majkom, u posetu ocu u Pukalpu za Božić. Kasnile su sa bukingom, nisu mogle da biraju sedište, rezervacija je bila automatski određena na neka od malo preostalih sedišta.

Avion je posle kašnjenja od 7 časova na kraju poleteo. Leteo na visini od 6.400 metara kada je upao u oluju i doživeo ozbiljne turbulencije. Grom je na kraju udario u avion koji se ubrzo posle toga srušio. U avionu je bilo 92 putnika koji su nestali unutar džungle Amazinije na teritoriji Perua. Posle 10 dana intenzivne pretrage ona je na kraju obustavljena sa konstatacijom da nema preživelih. Bar se tako tada mislilo...Dvanaestog dana, Džulijan je pronađena.

Ceo događaj je i sama potom opisala u jednom od mnogih svojih izlaganja. Navela je i prepričala sve detalje ove stravične nesreće.

- Turbulencije su bile toliko jake da su se doslovno poigravale sa avionom, sedištima i prtljagom koji je padao iz ormarića. To su bili pokloni, cveće, božićni kolači, svega je bilo rasutog po kabini - opisala je.

Džulijan je posmatrala kako munje sevaju svuda oko aviona, a dok se držala za ruke sa majkom i drugim putnicima počela je da plače i vrišti. Avion je počeo da ponire, a buka motora joj je ispunila glavu.

- Odjednom je buka stala i ja sam bila izvan aviona. Slobodno sam padala 3,2 km i dalje vezana za svoje sedište. Šuštanje vazduha je bio jedini zvuk koji sam mogla da čujem.

Dok je osećala kako propada kroz drveće, ostala je bez svesti i probudila se narednog dana sama u džungli. Tražila je majku, ali niko joj nije odgovarao. Na mestu pada aviona, pronašla je torbu sa slatkišima koji su bili njena jedina hrana.

- Slomila sam ključnu kost i imala duboke posekotine na nogama, ali moje povrede nisu bile ozbiljne. Kasnije sam shvatila da sam pocepala ligamente, ali sam mogla da hodam.

Zahvaljujući zanimanju svojih roditelja koji su bili zoolozi, bila je dobro edukovana o tome šta joj je potrebno da bi preživela.

Ona je pala oko 3 kilometra dalje od aviona, a nakon što je tražila ostale putnike pronašla je potok i pratila ga kroz prašumu.

Džulijan je izdržala je jedanaestodnevnu šetnju kroz Amazonsku džunglu, pored svih smrtonosnih životinja koje su se nalazile u njoj, iscrpljena i gladna pre nego što je stigla do naseljene kolibe.

Po uzoru na roditelje, upisuje i završava biologiju. 2011. godine je objavila autobiografsku knjigu o ovom događaju. Ona je i dalje živa, ima 65 godina i o ovoj njenoj priči je snimljeno više filmova.

Ovaj događaj se smatra jednim od najneverovatnijih preživljavanja u istoriji čovečanstva.