Nekada jedno od najprosperitetnijih mesta ovoga kraja, danas kao da je palo u zaborav i za nekolicinu porodica koje tamo žive vreme kao da je stalo.

Ne sme se zaboraviti da je tamo nekada postojao jedan od najbogatijih rudnika zlata Sveta Barbara za koji se vezuje istorijski značaj ovoga kraja.

Otvoren 1904. godine nekada je bio vlasništvo kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića sve do njegove smrti, a potom postaje deoničarsko društvo.

Nešto kasnije dobija novi naziv Akcionarsko deoničarsko društvo iz Pariza. Njime su gazdovali Francuzi sve do 1953. godine kada je zbog nerentabilne proizvodnje zatvoren. Bilo je to zlatno vreme u kome se jako lepo živelo, prisećaju se neki od stanovnika koji se gotovo mogu danas nabrojati na prstima jedne ruke.

- Dok je rudnik radio pre više od šest decenija ovde se jako lepo živelo. Imali smo seosku prodavnicu, lekara, dve seoske kafane sa živom muzikom u koju su pored rudara ovoga kraja neretko dolazili i Majdanpečani i Kučevljani ali i svi ostali koji su ovuda prolazili - kaže Pavle Došljak (80) meštanin ovog sada gotovo napuštenog mesta.

- Nekada je ovde živelo blizu sto porodica danas jedva da nas ima dvadesetak. Mahom su ostali stariji ljudi. Mladi su potražili bolja mesta. Više nema ničega, potpuno smo zaboravljeni. Nema ni kafana nemamo ni prodavnicu već za sve što je neophodno od namirnica odlazimo u obližnja mesta i pazarimo jednom ili dva puta mesečno. Nema ni dobrog signala mobilne telefonije. Pokriveni smo jednim operaterom i to jako slabo funkcioniše.

Ono što imamo na pretek je tišina i mir koji svakome treba u ovako teškim i stresnim vremenima i užurbanom životu.