Autorski tekst: Ričarda D. Vulfa, profesora emeritusa ekonomskog Univerziteta u Masačusetsu

“Ulazimo u još veću depresiju od one iz 1930-ih, sa stotinama miliona izbačenih sa posla širom sveta. Kapitalizam je slomljen, nestabilan sistem koji se ne može popraviti - ali postoje alternative.

Devedeset i jedna godina posle početka Velike depresije (najgora recesija kapitalizma do sada), ulazimo u još veću depresiju. Tridesete su bile toliko grozne da su vođe kapitalističkih ekonomija od tada rekli da su naučili kako da izbegnu bilo kakve buduće depresije. Svi su obećali da će preduzeti korake potrebne da ih izbegnu. Sva su ta obećanja prekršena. Kapitalizam ostaje nestabilan.

Ta nestabilnost se otkriva u njenim ponavljajućim ciklusima, recesijama, padovima, depresijama, itd.

Kapitalizmom je zavladao gde god se on naselio kao preovlađujući ekonomski sistem. Sada kada je prevladavajući ekonomski sistem celog sveta kapitalizam, trpimo globalnu nestabilnost. Do danas, kapitalistička nestabilnost opirala se svim naporima (monetarna i fiskalna politika, kejnzijanska ekonomija, privatizacija, deregulacija itd.) Da se prevaziđe ili zaustavi. A sada je opet tu.

Stotine miliona radnika su širom sveta nezaposlene. Alat, oprema i sirovine u njihovim fabrikama, kancelarijama i prodavnicama miruju i skupljaju prašinu i rđu. Roba i usluge koje proizvode sada nam ne pomažu u ovim strašnim vremenima. Kvarljive biljke i životinje koje se sada ne mogu preraditi uništavaju se čak i kada vladaju nestašice.

Radnici gube posao ako ih i kad poslodavci - uglavnom privatni kapitalisti - otpuste. Poslodavci zapošljavaju radnike kada radnici dodaju veću vrednost onome što poslodavac prodaje nego vrednost zarade tih radnika.

Zapošljavanje tada donosi profit. Poslodavci otpuštaju radnike kada dodaju manje od vrednosti plata koje im se isplaćuju. Onda se otpuštanjem smanjuju gubici. Poslodavci štite i reprodukuju svoja preduzeća tako što povećavaju profit i minimalizuju gubitke.

Profit, a ne puna zaposlenost radnika niti sredstava za proizvodnju, su „dno“ kapitalista, a time i kapitalizam. Tako sistem funkcioniše. Kapitalisti se nagrađuju kad su visoki prihodi, a kažnjavaju se ako nisu.
Niko ne želi nezaposlenost. Radnici žele nazad svoj posao; poslodavci žele da radnici dobiju profitabilnu proizvodnju; vlade žele da poreski prihodi koji zavise od radnika i kapitalističkih poslodavaca aktivno sarađuju u proizvodnji.

Ipak, kapitalistički sistem redovno proizvodi svugde ekonomsku krizu već tri veka - u proseku, svake četiri do sedam godina. Do sada smo imali tri nesreće: „dot.com“ 2000. godine, „ hipotekarsku krizu“ u 2008. godini, a sada „korona krizu“ u 2020. godini. To u proseku znači jedan pad za manje od svakih sedam godina - norma kapitalizma“. Kapitalisti ne žele nezaposlenost, ali je redovno stvaraju. To je osnovna suprotnost njihovog sistema.

Današnja masovna američka kapitalistička kriza - preko 30 miliona nezaposlenih i četvrtina radne snage - dramatično pokazuje da maksimiziranje profita ne povećava dobrobit društva. Prvo i najvažnije, uzmite u obzir da milioni nezaposlenih nastavljaju veliki deo svoje potrošnje, a istovremeno prestaju i veliki deo njihove proizvodnje. Deo bogatstva koje proizvode oni koji su još uvek zaposleni mora se preraspodeliti za izdržavanje nezaposlenih. Društvo stoga trpi obično intenzivne borbe oko udela dobiti u odnosu na zarade koje će preraspodeliti nezaposlenima. Ove borbe, kako na primer, oko poreskih struktura - i privatne - na primer, oko budžeta domaćinstava - mogu biti duboko destabilizujuće za društva.

Borbe za preraspodelu mogle bi biti ublažene ako bi, na primer, javna zaposlenost zamenila privatnu nezaposlenost. Ako bi država postala krajnji poslodavac, radnici koji su otpušteni od privatnih poslodavaca država bi mogla odmah da preuzme na korisni socijalni posao.

Tada bi svaka vlada koja plaća naknadu za slučaj nezaposlenosti umesto toga plaćala plate, dobijala zauzvrat stvarne robe i usluge i distribuirala ih javnosti. Nju dil iz 1930-ih to je učinio upravo za milione otpuštenih od privatnih poslodavaca u SAD. Slična alternativa (koja nije deo novog ugovora) bila bi organizovanje nezaposlenih u radničke zadruge koje obavljaju društveno koristan rad po ugovoru s vladom.

Ova poslednja alternativa je najbolja, jer bi razvila novi sektor radničke zadruge u američkoj ekonomiji. To bi američkoj javnosti omogućilo direktno iskustvo u upoređivanju kapitalista sa sektorom radničkih zadruga na teritoriji.