Tokom okupacije Albanije u balkanskim ratovima, Esad-paša je sarađivao sa srpskom i crnogorskom vladom protiv privremene albanske vlade Ismaila Kemalija. U previranjima nakon proglašenja nezavisnosti Albanije krajem 1913. godine, uz pomoć Srbije, preuzeo je vlast u centralnoj Albaniji, uspostavivši neku vrstu marionetske države. Nakon toga je nakratko stekao visok položaj u vladi Vilhelma von Vida, dok 1914. godine nije prognan iz zemlje.

Tokom Prvog svetskog rata, bio je na strani Srbije, omogućivši joj povlačenje preko Albanije. Nakon rata se saveznicima, pokušao je da se predstavi kao jedini legitimni vladar i da se vrati u zemlju. Godine 1920. ubio ga je u Parizu albanski aktivista Avni Rustemi.

Karijeru je započeo kao oficir osmanske vojske u carskoj palati u Istanbulu, a zatim u policiji. Kao bogati zemljoposednik, vrlo brzo se popeo na lestvici turske administrativne hijerarhije. Početkom 20. veka imenovan je za zapovednika žandarmerije Janjinskog vilajeta.

Smatra se da je ovu poziciju zloupotrebljavao radi sticanja vlastite koristi. U političkom životu je rano stekao reputaciju "beskrupuloznog oportuniste".

Godine 1908. se pridružuje mladoturcima i postaje zastupnik u skupštini Osmanskog carstva. Među Albancima je bio poznat kao "tiranin iz Tirane".

Za vreme srpsko-crnogorske opsade Skadra u Prvom balkanskom ratu, Esad-paša je bio zapovednik pomoćnog garnizona u Skadru, pod komandom turskog generala Hasana Rize. Odlukom velikih sila na Konferenciji ambasadora u Londonu u decembru 1912. godine Skadar je dodeljen novoformiranoj Albaniji. Turski zapovednik Hasan Riza trebao je da preda grad privremenoj vladi Albanije. Međutim, nakon nerazjašnjenog ubistva generala Hasana Rize 18. januara 1913. godine, Esad-paša je preuzeo zapovedništvo nad odbranom grada. Dana 23. aprila 1913. godine, Esad-paša Toptani je predao Skadar crnogorskoj vojsci.

Njemu i njegovim jedinicama dozvoljeno je da napuste grad pod oružjem i iznošenje većeg dela vojnih zaliha.

Smatra se da je Esad-paša ubio Hasana Rizu i predao Skadar Crnogorcima da bi ga oni, zauzvrat, priznali kao vladara centralne Albanije.

Esad-paša se nakon napuštanja Skadra, s velikim brojem naoružanih žandara, uključuje u borbe za vlast u Albaniji. U previranjima nakon proglašenja nezavisnosti, nije priznao nadležnost privremene vlade Albanije na čelu s Ismailom Kemalijem, već stvara vlastitu marionetsku državu uz pomoć Srbije.

Srpska vojska je između 1912. i 1913. godine zaposela najveći deo severne i centralne Albanije, zajedno s obalom na kojoj je najvažnija strateška tačka bila luka Drač. Na osvojenom području su uspostavljene civilne vlasti i albanska teritorija je pripojena Srbiji.

Tokom okupacije Albanije, Esad-paša je sarađivao sa Srbijom, pristavši na izmenu priznatih granica Kneževine Albanije u korist Srbije, Crne Gore i Grčke.

U srpskoj vladi našao je podršku za svoju ambiciju da postane albanski vladar, a Albanija na čelu s Esad-pašom bila bi, zauzvrat, u srpskoj sferi uticaja.

Već početkom maja 1913. godine, Esad-paša je obavestio crnogorskog kralja Nikolu da se namerava proglasiti vladarem Albanije i izrazio spremnost za saradnju s Balkanskim savezom.

Nakon pripajanja Kosova i Makedonije Kraljevini Srbiji, na teritoriji Albanije se našao veliki broj naoružanih dobrovoljaca izbjeglih iz tih oblasti, pod zapovjedništvom Hasana Prištine, Ise Boletinca i privremene albanske vlade. Oni su se borili protiv Esad-paše i poticali ustanak albanskog naroda protiv srpske vlasti. U leto 1913. godine dolazi do velikog albanskog ustanka. U pobuni je sudjelovalo oko 10.000 ustanika, na koje je Srbija poslala oko 20.000 vojnika. Albanska pobuna je krvavo ugušena uz mnoge ljudske žrtve.

Esad-paša se iste godine proglasio guvernerom Albanije, a uz pomoć Srbije preuzima vlast u centralnoj Albaniji.

Dana 16. oktobra 1913. godine Esad-paša je proglasio Republiku Centralnu Albaniju sa sedištem u Draču.

Velike sile su ga primorale da 1. februara 1914. godine prizna vlast knezu Vilhelmu fon Vidu, a zauzvrat je dobio položaj ministra odbrane i ministra unutrašnjih poslova Albanije. Esad-paša zahteva od velikih sila da privremena vlada Albanije bude premještena u Drač, gde će biti pod njegovom kontrolom.

No, on ubrzo pada u nemilost nakon što je, uz novčanu pomoć Italije, pokušao da izvede državni udar.

Esad-paša je uhapšen 19. maja 1914. godine i nakon suđenja za izdaju, osuđen na smrt. No, intervencijom Italije spašen mu je život, nakon čega bjži u Italiju u izgnanstvo.

Esad-paša je i u izgnanstvu u Rimu održavao bliske odnose s vladama Srbije i Crne Gore.

Po izbijanju Prvog svetskog rata, Esad-paša dolazi u Niš, gde potpisuje tajni ugovor o savezu sa srpskim predsednikom vlade Nikolom Pašićem.

Ugovorom je predviđeno osnivanje zajedničkih političkih i vojnih institucija, vojni savez i izgradnja Jadranske pruge od Srbije do Drača. Sporazum je ostavljao mogućnost da Srbija, na poziv Esad-paše, vojno interveniše radi zaštite njegovog režima. Razgraničenje između dve zemlje je trebalo utvrditi posebno srpsko-albansko poverenstvo. Srbija se obavezala da finansira Esad-pašinu žandarmeriju i snabdevanje vojnom opremom, plaćajući po 50.000 dinara mesečno.

Used izbijanja Prvog svetskog rata i muslimanskog ustanka u centralnoj Albaniji, Vilhelm od Vida napušta zemlju, a Paša se preko Srbije vraća u Drač, s nekoliko hiljada dobrovoljaca skupljenih u okolini Debra, a ubrzo uspostavlja svoju vladu i proglašava se za vrhovnog komandanta albanske vojske.

No, u Albaniji dolazi do proturske pobune i Paša gubi kontrolu nad nekim oblastima. Pobunjenici zahtevaju da se oblasti koje je Srbija zauzela u Prvom balkanskom ratu, vrate autonomnoj Albaniji pod turskim suverenitetom.

Pod pritiskom pobunjenika, on poziva Srbiju na intervenciju u Albaniji. Prećutan dogovor s Italijom mu je osiguravao novac. Od Grčke je tražio oružje i zahtevao da njihove trupe zauzmu oblasti koje drže njegovi neprijatelji.

Vlada Srbije je u decembru 1914. godine započela pripreme za vojnu intervenciju u Albaniji. Početkom 1915. godine pobunjenici su držali pod opsadom Esad-pašu u Draču i zahtevali od njega objavu rata Srbiji. U tom trenutku Pašić procenjuje da je vreme za intervenciju. Savezničke diplomate upozoravaju Vladu Srbije da vojna intervencija u Albaniji može izazvati nepoželjan odgovor. Uprkos upozorenjima saveznika, Pašić se odlučio na vojnu intervenciju.

Početkom juna 1915. godine, u Albaniju je poslano više od 20.000 srpskih vojnika.

Oni su zauzeli Elbasan i Tiranu i oslobodili opkoljenog Esad-pašu u Draču. Crnogorska vojska koristi situaciju i zauzima Skadar, koji je službeno i dalje pod međunarodnom upravom. Srpska vojna intervencija je izazvala snažno neodobravanje savezničkih diplomata. Pašić je odgovarao da je to privremena akcija i da će se srpska vojska povući čim se učvrsti vlast Esad-paše. S druge strane, Pašić je radio na trajnom vezivanju Albanije za Srbiju.

Uz pomoć Srbije, Esad-paša je trebao postati knez Albanije.

Krajem 1915. godine, desetkovana srpska vojska je započela povlačenje preko Albanije, koje je ostalo upamćeno kao Albanska golgota. Esad-pašina žandarmerija je pomagla srpskoj vojsci, osiguravajući sigurne prolaze, smeštaj i hranu, i učestvujući u sukobima s albanskim odredima koji su napadali srpske jedinice i izbeglice. Esad-paša objavio je poseban proglas kojim poziva Albance da pomognu srpskoj vojsci. Izdao je naredbu da se na teritoriju Albanije obavezno mora primati srpski dinar kao sredstvo plaćanja da bi se srpskim vojnicima koji su se povlačili preko Albanije,omogućila kupovina namirnica za svoje potrebe. Takođe je objavio da srpsku vojsku niko ne sme napasti, a da će onaj ko je napadne, učiniti veliki greh.

Albanska golgota je predstavljala najveću ratnu tragediju srpskog naroda. Od 220.000 vojnika koji su krenuli preko Albanije prema Krfu, 150.000 ih je stiglo na cilj, a od oko 200.000 izbeglica jedva je 60.000 ljudi preživelo. Srpski gubici bi bili daleko teži da Esad-paša nije ostao veran sporazumu u tim teškim trenucima.

Esad-paša je 1916. godine objavio rat Austro-Ugarskoj i Centralnim silama. Kada je Austro-Ugarska 1916. godine okupirala veći deo centralne i severne Albanije, Topani je pobegao iz zemlje. Nakon Italije, Esad-paša je nastavio u Francusku da traži podršku od saveznih diplomata. Neki politički krugovi u Parizu ga čak priznaju kao predsednika legitimne vlade.

Dok se spremao za povratak u Albaniju, Esad-paša je ubijen u atentatu 13. juna 1920. godine u Parizu. Ubio ga je Avni Rustemi, politički aktivista i član albanskog parlamenta, verujući da je, sarađujući sa Srbijom, izdao interese albanskog naroda.

Mnogi Albanci su ovaj atentat smatrali junačkim činom.

Esad-paša pokopan je na srpskom vojnom groblju na Tijeu u Bolonjskoj šumi, gde i dan-danas u moru krsteva stoji jedan polumesec.