Kao pre svega, velika ličnost svoga doba i za života je Predić uživao veliko poštovanje svojih savremenika. Onih na visokim položajima ali pre svega svojih sugrađana, komšija a na kraju i kolega.
Jedno od tih prijateljstava, ono doživotno izgradio je Predić sa Bogdanom Dunđerskim.
Predić i Dunđerski upoznali su se u Starom Bečeju dok je Predić radio ikonostas u starobečejskoj pravoslavnoj crkvi. Sličnih pogleda na svet i sličnog senzibiliteta slikar i veleposednik ubrzo su postali prijatelji. 1925. godine Bogdan iz potrebe ili inata podiže jedan od najlepših zamkova na našem prostoru, čuveni Fantast kod Bečeja.
U sklopu zamka zamislio je kapelu a posao njene izgradnje povetio je upravo svome prijatelju.
Kapela Svetog Đorđa građena je istovremeno kada i sam dvorac, u neovizantijskom stilu.
Predić je uradio ikonostas, nadgledao arhitekte, majstore, ugovarao poslove sa fabrikom za izradu mozaika, bankom, pregovarao sa patrijarhom.
U svome testamentu Dunđerski je izričit kada govori o kosturnici koja se nalazi u kapeli pored novobečejskog dvorca.
Njegova želja je nedvosmislena.
Godinu dana pred smrt 1942 godine on beleži:
"Na mojem salašu sagradio sam jednu crkvu ukrašenu umetničkim radom mojeg dobrog prijatelja, akademskog srpskog slikara, Uroša Predića. Moja je želja, te prema ovoj naređujem, da se na mojem salašu u mojoj kosturnici uzidanoj u samoj crkvi sahranim. Kako je moj prijatelj Uroš Predić još za svog života izrazio želju, da bude u toj crkvi i On sahranjen to molim Maticu Srpsku da izvrši moju želju, a i želju Uroša Predića, koga će o trošku zadužbine preneti u moju crkvu odande gde se bude rastavio od života... Zabranjujem za sva vremena, da se u mojoj crkvi uzidanoj kosturnici osim mene i mojeg prijatelja Uroša Predića još neko sahrani."
Komentari (0)