- Naravno da mi je žao što nisam tamo sa momcima. To što mečeve moram da pratim na TV-u nije nimalo lako, ali svaka im čast kako igraju. Uh, kada je Bjelica dao onaj poslednji koš protiv Nemačke, skakao sam kao lud. Kao da sam ga ja postigao. Toliko sam bio srećan - počinje priču Bobi.


- Da li si znao da su Amerikanci već dali nadimak Bjelici i da ga zovu Profesor?
- Da, video sam da ga tako zovu. Zaslužio je taj nadimak, Nemanja je fantastičan, što dokazuje partijama u dresu Srbije, a kad počne NBA, onda će i Amerikanci shvatiti kakvog su košarkaška doveli.


- Koliko daleko mogu „orlovi“ da doguraju na Evrobasketu?
- Iskreno, nadam se do kraja, ali polako, treba ići iz utakmice u utakmicu. Prvenstvo je teško, ali imamo razloga za optimizam. Bilo bi fantastično kada bi došli do finala i na taj način izborili plasman na Olimpijske igre u Riju naredne godine.


- Da li ćemo tebe gledati na Olimpijskim igrama u Brazilu, pod uslovom da se plasiramo?
- Da vidim ko će moći da me spreči... Jedva čekam da ponovo obučem dres Srbije. Ponavljam još jednom, nikome nije više žao nego meni što sada nisam s momcima u Berlinu.


- Kako idu treninzi u San Antoniju?
- Šutiram iz mesta, vozim bicikl, radim u teretani. Za sada sve protiče bez trčanja, ali polako se privikavam na sistem. San Antonio je veliki izazov za mene. Još mi zvuči neverovatno da sam deo takve ekipe. 


- Trenutno si sam u Teksasu, kada ćete ti se pridružiti ostatak porodice?
- Supruga Milica je u drugom stanju, a kada se porodi, ona, beba i sin Vuk će doći u San Antonio, pa ćemo ponovo biti na okupu. Jedva čekam.