Prošlo je već sedam dana od osvajanja trofeja, utisci su se slegli, ali na licima zlatnih momaka se još čitao umor. Da su jedva čekali da dođu u Srbiju i zagrle svoje najmilije govore Duškove reči:

- Videli smo konačno svoje porodice, imamo sada malo slobodnog vremena, pre nego što se vratimo u klubove, koje želimo da iskoristimo da se dobro odmorimo i budemo sa suprugama, decom, prijateljima - kaže Duško za „Alo!”.

Medalje se nose samo dan

Na molbu da stave odličja oko vrata zbog fotografisanja, zlatni momci su imali molbu za nas. - Medalje nosimo samo dan posle ceremonije. To je neki naš ritual. Da ne prekidamo niz - rekli su.

Pre nego što dođemo do tog 20. avgusta, kada su momci osvojili olimpijsko zlato, zamolili smo braću Pijetlović da vrate film i ispričaju nam kako je izgledalo nositi se sa pritiskom za vreme takmičenja. Jer prvi pik za osvajanje zlatnog odličja bili su vaterpolisti.

- Već smo navikli na te priče. Ponekad nas je i nerviralo kada su nam svi već stavili zlato oko vrata pre početka nadmetanja, a ne znaju koliko je teško doći do njega. Međutim, mi smo pokazali da smo najbolji kada je najpotrebnije - istakao je Gojko.
Momci ističu da je za njih eliminaciona faza počela već u grupi.

- Protiv Japanaca i Australijanaca nama je bilo - biti ili ne biti. Nismo od početka bili na visini zadatka, a to je možda i više zbog toga što smo sebi nabili tenziju na vrat - rekao je Gojko, a Duško nastavio:

- Očigledan uzrok naše stegnutosti bio je pritisak koji je bio prikupljan u prethodne četiri godine. Pritisak smo stvorili i mi sami, ali i javnost. Međutim, ekipa se koncentrisala samo na jedan cilj. Na kraju smo uspeli.

Na pitanje kako je kada u timu igrate sa bratom, obojica su se nasmejala, a onda je Duško odgovorio:
- Sve je lakše i lepše kada uz sebe imate čoveka koga volite najviše na svetu. Malo ljudi to iskusi. Jednostavno, delimo sve! Mnogo je lakše sve kada smo zajedno.

Već smo navikli da vaterpoliste dočekujemo na balkonu. Ovoga puta navijače su pozdravili sa bine ispred Doma Narodne skupštine.

- Bilo je sjajno. Neverovatan osećaj jer smo svi zajedno izašli na binu. Drago nam je uvek kada vidimo da nas toliko ljudi prati, voli, kada se raduju zbog naših uspeha - istakao je Gojko.

Obojica su za trenutak zastali, a onda je Duško, krajnje iskreno, dodao:
- Uvek nam je žao što propuštamo te trenutke kada ljudi neposredno posle utakmice izađu na ulicu i slave. Supruga me je zvala i sve mi je to ispričala. Mislim da je to nekako najlepši i najradosniji deo. I mi smo uvek izlazili na ulice i slavili uspehe naših sportista kada smo mogli.

Vremena za razgovor više nije bilo. Čekale su ih porodice da zajedno uživaju. Vreme je slavlja. Zaslužili su odmor.

Brazilci opušteniji od nas

Pitali smo Gojka i Duška koji im je najupečatljiviji utisak iz Rija. - Bili su neorganizovani, ali su tu svoju neorganizovanost prikrivali opuštenošću. Slični su po mentaliletu nama, čak su možda i opušteniji od nas. Mada organizacija nije bila ni izbliza dobra kao u Pekingu i Londonu, ali navikli smo se brzo na čekanje u redu, na vodu koja je promenila boju... Bilo je dobro na kraju.