Reč je o 41-godišnjem stručnjaku iz Novog Sada koji je bio teniski reprezentativac naše zemlje u mlađim kategorijama, a koji se proslavio radeći sa Borisom Bekerom i sestrama Vilijams.

Angažman u Dejvis kup reprezentaciji doživljava kao veliku čast, a sa optimizmom dočekuje meč prvog kola Svetske grupe protiv Rusije u Nišu (3-5. februar).

- Kada je Nenad izabran za selektora, pitao me je da li bih hteo da se pridružim timu kao trener. Naravno da sam odmah pristao. Imam odličan odnos sa Zimonjićem, poznajem sve igrače, ponosan sam što ću nositi grb Srbije na trenerci i biće mi prava privilegija da budem deo ekipe. Imamo odlične igrače i verujem da možemo barem jednom da osvojimo titulu u naredne dve ili tri sezone. Ukoliko nam se Novak Đoković pridruži, biće nam mnogo lakše, ali u svakom slučaju tu su i Viktor Troicki i Janko Tipsarević, koji igraju u odličnoj formi i mogu svakoga da pobede - kaže on.

Najveći uspeh u tenisu Savić je ostvario radeći sa sestrama Vilijams.

Beker mi je venčani kum

Malo je poznato da je Boris Beker venčani kum Jovana Savića, koji je s Nemcem radio kao sparing partner.

- Sa Borisom sam se upoznao kod Nikija Pilića, a počeli smo intenzivno da radimo 1991. i često smo putovali zajedno na turnire širom sveta. Imali smo pripreme u Monte Karlu, gde smo vežbali po nekoliko sati svakog dana. Pamtim da su me ruke strašno bolele posle svakog meča sa njim te prve godine, tada sam još bio tinejdžer. Toliko je snažno udarao. Reč je sjajnom čoveku, a drago mi je da vidim da se odlično snašao u ulozi Novakovog trenera. Danas smo u kontaktu koliko nam to vreme dozvoljava, on ne živi više u Minhenu, ali smo na vezi - kaže on.

- Nosim krajnje pozitivne utiske posle rada sa njima. Sedam godina smo sarađivali i veoma smo se dobro slagali. Venus i Serena su lepo vaspitane, nisu sujetne, žele da saslušaju i prihvate savet. Upoznao sam ih kad su bile mlade, sa 16 ili 17 godina, i proveli smo sedam godina zajedno. Osvojile su u tom periodu sve što su mogle da osvoje, a godinama su igrale finala jedna protiv druge na grend slemovima. Privatno smo se šalili, učile su srpski jezik, neke osnovne stvari koje smo koristili na terenu dok smo vežbali. Njihova majka Oresin me je prihvatila kao člana porodice. Sve je krenulo od našeg susreta u Minhenu 1999, kada sam ih obe dobio na prvom meču, što je bila najbolja preporuka za dalju saradnju. Tajna uspeha je u njihovoj posvećenosti sportu, radu, želji da usavrše svaki segment na tehničkom i fizičkom planu i ambiciji da stalno napreduju. Danas se, nažalost, ne čujemo toliko kao pre, najviše zbog obaveza koje svi imamo, ali održavamo kontakt. Obe su sada u godinama kada se okreću porodici, što je i normalno. Želim im sve najbolje, jer su to i zaslužile - kaže Savić.