Osim bravura na terenu, slavu je stekao i kontroverznim načinom života. Igrao je fudbal iz ljubavi, voleo je Zvezdu, ali temperament i kratak fitilj u nekoliko navrata su umalo ugrozili Šekijevu karijeru. Ovo je ispovest fudbalskog velemajstora i tvorca fudbalskog gega za "Ekspres".

– Igrao sam fudbal iz ljubavi, bio sam među najboljima na svetu, ali izgleda u pogrešno vreme – kaže Dragoslav Šekularac (81).

– Pamet i zdravlje me još uvek služe, ali me noge izdaju. Vidiš kako se vučem, jedva hodam.

– Bio sam umetnik na fudbalskom terenu, vrhunski ljubavnik i gospodin za kockarskim stolom. Bio sam slavan, ali tu slavu i talenat nisam znao da iskoristim. Pitajte slobodno sve što vas interesuje. Sve ću vam ispričati, samo vi to posle malo doterajte jer ja nisam učio škole, nego sam ceo život trčao za loptom.

Šekularac je u svoje vreme bio jedan od najboljih svetskih driblera. S reprezentacijom Jugoslavije učestvovao je na dva svetska prvenstva, u Švedskoj i u Čileu. Za Zvezdu je odigrao 375 mečeva za 11 godina, postigao 119 golova i osvojio pet državnih titula. Godinu dana proveo je u Karlsrueu, i jednu sezonu u OFK Beogradu. Pred kraj 1968. godine otišao je u Kolumbiju, i s velikim uspehom igrao za Santa Fe iz Bogote i Milionarios iz Kalija. Igrao je i za Bele orlove iz Kanade 1975. godine i za francuski Pariz. Igračku karijeru je završio na malom fudbalu u američkom Dalasu.

U Zvezdi je izabran za drugu veliku zvezdu, posle Rajka Mitića. Šekularac je kao trener idejni kreator Zvezdine zlatne generacije 1991. godine. Zbog incidenta u Kelnu, kada je udario redara u tunelu, morao je da mesto trenera ustupi Ljupku Petroviću, koji je sa Šekijevom Zvezdom osvojio Evropu i svet.

O njemu je šezdesetih godina snimljen i dokumentarni film. Voleo je rulet i dobar provod. Sada, u devetoj deceniji, kaže da mu je najveća želja da ode u Las Vegas da odigra još neki spin, ali ne sme zbog tri stenta.

– Imam državnu penziju od 40.000. Imam i sportsku penziju od 133.000 dinara. Nikada nisam znao da sačuvam novac, ni dan-danas to ne znam. Imam 80 godina, izvanredna primanja, sramota me da kažem da imam 2.500-3.000 evra primanja, i dođe 25. u mesecu, a ja nemam ni dinara. Kad pogledam iza sebe, za 80 godina stekao sam jedan poveći stan. Razumete šta vam kažem? Danas prosečni fudbaler zaradi kuću za mesec dana. Ne kažem da nisam imao lep život, slavan život… Ali danas jedan fudbaler koji ne može da mi priđe ima 40.000 evra mesečno. Bio sam popularniji nego što je danas Đoković, ali Đoković ima, na primer, dve milijarde evra, a ja sam u ono vreme bio zadovoljan da mi plate ručak i večeru „Kod dva ribara”.

Kaže da nisu tačne priče da je Aleksandar Ranković sprečio njegov odlazak u Juventus. To su učinili neki drugi političari, prvoborci, koji su se navodno naljutili što Anjeli nije otišao da poseti Fabriku automobila u Kragujevcu iako je u Beogradu, u hotelu „Metropol”, proveo tri dana pregovarajući sa Zvezdom i Šekularcem o prelasku u Juventus za 600.000 dolara.

– Kazali su, ako ne može Anjeli u Kragujevac, ne može ni Šekularac u Torino. Kada sam posle tih neuspešnih pregovora udario sudiju Tumbasa u Nišu, kažnjen sam sa 18 meseci neigranja. Tada mi je Ranković pomogao da odem u vojsku jer su neki generali prvo hteli da izdržim kaznu. Otišao sam kod Rankovića, po preporuci njegovog sina Miće, s kojim sam bio dobar drug. Ranković me je saslušao i rekao: „Idi kući i mirno spavaj”. Sutradan mi je general doneo na vrata poziv za vojsku. Vojsku sam služio u Bileći, a ovako mali dužio sam puškomitraljez. Jednom je u posetu kasarni došao Ranković, pozdravio sa sa mnom i izveo me u grad na piće. Posle toga mogao sam da izlazim iz kasarne kad god sam hteo, čak i do Dubrovnika. Zamislite da su jednog Novaka Đokovića oterali u vojsku i dali mu mitraljez da maršira ujutru od pet, da ide uzbrdo-nizbrdo.

Po njegovoj računici, do danas je prokockao oko milion evra, a za sebe kaže da je antihazarder.

– Voleo sam da se kockam iako sam bio antitalenat za tu vrstu zabave. Nikada nisam znao da napravim pravi kockarski potez, nisam imao hrabrosti da odigram nešto veliko. Igrao sam rulet, koji ni dan-danas ne znam da igram. Ja napunim celu tablu i stavim 150-200 evra, a dobijem 250 ako i toliko. A ako izgubim, izgubio sam 200 evra u jednoj ruci. Mnogo novca sam izgubio na ruletu, današnjih sigurno milion evra, što je tada bilo mnogo teže zaraditi nego danas. Mnogo novca sam na kocki izgubio i u Baden-Badenu, dok sam igrao za Karlsrue. U to vreme dobio sam od Nemaca oko 130.000 maraka, što je bio ogroman novac. Moj temperament i adrenalin vukli su me često u Baden-Baden, gde sam gubio velike pare sve do trenutka kada je u Nemačku došla moja supruga Gordana. Ona me je sprečila da sav novac ostavim za kockarskim stolom.