Prvi put posle Olimpijskih igara u Londonu 2012, zatim nakon Svetskog prvenstva u Kataru 2015. i konačno 2017. godine posle SP u Londonu. Sa sva tri takmičenja se vratio s zlatnom medaljom oko vrata u takmičenju u bacanju čunja, a u razgovoru za „Alo! Sprint“ priča o tome kako je sticanjem nesrećnih okolnosti uopšte došao u situaciju da se bavi ovim sportom.

* Šampionom vas je napravila nesreća. Koliko često mislite o tome?

- Ljudima je glupo da pričaju o mojoj povredi, uvek se ustežu, ali meni ne smeta da govorim o tome. Živim život punim plućima, iako sam u kolicima već punih 27 godina. Povredu sam doživeo s 19 godina, šest dana nakon što sam položio maturu. Skočio sam u reku Mlavu, udario glavom o stenu i polomio vrat. Od tada sam invalid - počinje priču za „Alo! Sprint“ Željko Dimitrijević.

* Kako su izgledali dani posle te povrede?
- Najteže je bilo prvih nekoliko godina. Trebalo je da se pomiriš s tim da počinje novi život. Pre nesreće sam se bavio sportom, igrao sam fudbal, a odjednom sam shvatio da dalje neću moći. Sad i stepenice postaju problem. Sve postaje drugačije, život se menja i sve se radi na teži način.

 

* Šta vas je vodilo u tom trenutku?
- Nažalost, mnogi pokleknu već na prvom koraku. Gledaju u plafon, krive boga, državu, Vladu, a ne žele da mrdnu prstom da im bude bolje. To nisam hteo da dozvolim. Moja baka, koja me je odgajila, naučila me je da se borim.

* Odgajila vas je baka?
- Da, moji roditelji su se razveli kad sam imao dve nedelje i nikada u životu nisam osetio roditeljsku ljubav. Odgajila me je Stojna Milivojević, baka s majčine strane. Ona je uvek bila moj anđeo čuvar. Svemu me je naučila u životu. Nažalost, preminula je manje od godinu dana nakon moje nesreće. To ju je potpuno slomilo.

* Tada ste odlučili da se bavite atletikom?
- Povredu sam doživeo 1990. godine, a tek 1997, kad sam došao u Beograd, upoznao sam ovaj vid sporta. Pre toga sam trenirao šah, ali on razvija moždane vijuge, dok je meni bilo potrebno nešto da ojačam ruke kako bih mogao sam da pređem iz kolica u krevet ili se okupam. Onda sam bio na Republičkim sportskim igrama paraplegičara i kvadriplegičara, video bacanje čunjeva, brzu vožnju kolica, streljaštvo, stoni tenis… Kolica nisam mogao tako brzo da vozim, ali mi je čunj, kako se to kaže, odmah legao u ruku i posle godina napornog rada i treninga sve se isplatilo.

* Kako uopšte izgleda taj sport?

- Čunj bacaju osobe koje su povredile vrat i ne mogu da izvedu nikakve pokrete prstima. Mi koristimo identičan lepak koji koriste rukometaši, da nam čunj ne bi ispao iz ruke ili, kako mi to kažemo, da bismo imali bolju kontrolu nad spravom. Čunj je težak od 400 do 412 grama, drven je i na vrhu ima kuglu. Zavisimo mnogo od kvaliteta lepka, koji na različitoj temperaturi ima različita svojstva. Kad je mnogo hladno, stegne se i bukvalno kida kožu s ruku, pa se mnogo puta događa da krvarite. Kad je pretoplo, onda je kao ulje i čunj hoće da ispadne. Zato se trudimo da za svako takmičenje pronađemo adekvatan lepak.

* Kako izgledaju treninzi?

- Treniramo svaki dan, uglavnom jednom dnevno. Preciznije, pravimo cikluse, svaki 10. ili 11. dan pravi se pauza, dok pred neko veliko takmičenje imamo dva treninga dnevno. Malo u teretani, gde radimo na snazi, eksplozivnosti i brzini, a malo s čunjem, dok zimi, zbog nedostatka uslova treniramo samo u teretani.

* Koliko je sve to skupo?

- Poslednjih godina zaista ne mogu da se žalim. Dosta se ulaže u sport osoba s invaliditetom, pre svega zahvaljujući medaljama koje osvajamo. Osobe s invaliditetom koje žele da se bave sportom ne treba da brinu. Treba samo da rade, nikada ne odustanu i njihov rad i trud će se isplatiti. Evo, ja sam sam pre šest meseci uspeo da kupim sebi stan. Živeo sam 20 godina u domu za osobe s invaliditetom, a sada su moji problem hoću li imati tečnost za sudove ili kako da platim račne za struju. Živim, kao i svi drugi ljudi. Sport me nagradio i sve se isplatilo - kaže Dimitrijević.

* Imate šest zlatnih medalja, s šest velikih takmičenja. Šta je sledeće?
- Po dva puta sam učestvovao na evropskim prvenstvima, svetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama i uvek bio šampion. Na poslednjem SP u Londonu prošle godine sam prebacio magičnu brojku od 30 metara, odnosno, jedan centimetar mi je nedostajao da stignem do hica od 32 metra. Želeo sam da se povučem, ali su me dragi ljudi nagovorili da nastavim s treniranjem i želim da donesem još zlatnih medalja za Srbiju.