"Nisam ja odrastao u sunčanoj Valensiji, nego u je*enom Štitaru i dripac sam kao i vi. Nisam imao asfalt, već zemljani put, koji me je naučio mnogo toga", izjavio je revoltirano trener Partizana Miroslav Đukić kada se početkom marta u medijima naširoko pisalo o njegovoj smeni.

Njemu je tada najviše smetalo što se govorilo o famoznoj klauzuli od 600.000 evra, koliko crno-beli, navodno, treba da mu isplate ukoliko mu uruče otkaz, za šta je on rekao da je laž. Uz to, naglasio je da iza svega stoji namera da ga ljudi zamrze, a da kod njega u selu mogu da kažu: „Vidi ovo đubre koliko zarađuje." Upotrebio je usput još nekoliko uvredljivih i treneru Partizana ne baš primerenih reči, ali jedina psovka u tom izlaganju bila je ona koju je izrekao na račun svog rodnog mesta.

OK, dogovorimo se mi u redakciji „Alo! Sprinta“! Ajde da vidimo gde je i kakav je taj „je*eni Štitar“.

Parkirasmo se ispred ne baš reprezentativne zgrade sa zastavom Srbije, u okviru koje se nalazi bife „Jedinstvo“, kako se zove i mesni fudbalski klub u kojem je Miroslav Đukić počeo da trenira. Dileme nije bilo, ulazak u bife je bio prvi korak, pa šta nam bog da.

- Dobar dan. Mi smo novinari iz Beograda, voleli bismo malo da se upoznamo s „je*enim Štitarom“, kako je Miroslav Đukić to rekao, pa ako možete malo da nam pomognete - pitali smo dvojicu starijih gospodina koji su u zadimljenoj prostoriji igrali domine. Crno-bele. Krajnje simbolično, jer ipak je Đuka trener Partizana.

- Znamo, videli smo šta je Kruška rekao o nama. Ali odmah da vam kažemo da nije mislio ništa loše. On voli ovo mesto i mi u Štitaru volimo njega. Evo, mi ovde prisutni smo uglavnom navijači Partizana i pratimo sve o njemu. Pa šta i ako ima ta "klauzula od 600.000 evra" Sve je on to zaradio i njemu svaka čast - rekli su nam naši „domaćini", čime su nas pomalo zbunili.

- Ko je Kruška?

- Ma tako mi ovde zovemo Đukića. Kruška ili Krule. A da nas pitate zašto, zaista ne znamo. Zna li neko ovde?

Prisutni samo slegnuše ramenima, pa naši domaćini nastaviše:

- Ma ko to zna. Nije ni bitno. Otkad je bio „ovoliki“, svi ga znamo pod tim nadimkom. Znate, on je iz siromašne, ali veoma poštene porodice i uvek je bio skroman i vredan. Sve što je u životu uradio, on je uradio svojim trudom. Sećam se da je dok je bio još klinac na treninge išao nekim „tomos“ motorićem, i to tako što ga je gurao, dok su on i njegova tadašnja devojka, a sadašnja supruga, išli jedno pored drugog.

- A je l’ Đukićeva ulica zaista nije imala asfalt ili je to rečeno više figurativno - upitali smo.

- Ne da nije imala asfalt, nego ga nema ni danas. Ima ga do železničke stanice i one pruge preko koje ste prošli malopre, ali dalje ne postoji. Videćete kasnije, skrenete tu s puta i brzo ćete videti Kruškinu kuću. Velika je, ima i bazen, dva hektara pod lešnikom... Radi čovek, pošteno, rekli smo vam da je vredan.

- Vi ste novinari iz Beograda? Evo, ako mogu i ja nešto da kažem - preseče naš razgovor jedna gospođa i nastavi:

- Ja sam matičarka Dragana Pantelić i nešto da razjasnim. Kako neko može da tvrdi da Đukić ne voli Štitar? Ej, on je sina koji se rodio u Španiji prijavio u Štitaru. 

Seli smo tako, pričali malo, kad nam gospodin koji nam je služio piće u jednom trenutku donese telefon i reče: „Za vas.“ Zbunjenost nastala tok trenutka i danas traje. Ko li je sad?

Ime dobio po izgubljenom štitu

Kao i u slučaju većine malih mesta u Srbiji, postoji legenda o tome kako je Štitar dobio ime. - Ovo je nekad bio najrazvijeniji deo ovog dela Mačve, svi su dolazili kod nas. Jednog dana došao je jedan car s svojom velikom vojskom, ali je izgubio štit i ostalo je ime Štitar - kažu nam naši sagovornici.  

- Dobar dan, malopre smo pričali o Kruškinom nadimku. Raspitao sam se po selu. Kad je bio mali, bio je puniji, imao je buckaste obraze, pa su ga zbog toga zvali Kruška, a onda od toga Krule. Toliko. Pozdravljam vas.

Posetio nas je još predsednik mesne zajednice, pa jedan poštar, nekoliko mlađih momaka, a onda se pojavio i gospodin Slobodan Milenković.

Bivši fudbaler Maribora, nekadašnji pomoćnik Ivana Golca u Mačvi, dok je Đukić igrao za taj klub, i Đukin prvi trener.

Od sportista do operskih pevača

Miroslav Đukić je prva asocijacija kad se pomene selo Štitar, ali lista poznatih ličnosti je poduža.

- Imali smo pet fudbalera koji su igrali ligu stare Jugoslavije, bivši dugogodišnji predsednik suda u Šapcu je iz Štitara, otac Ivana, pevača „Legendi“, takođe je odavde, kao i nedavno preminuli operski pevač Velizar Maksimović. Fudbalerka Olivera Marković je igrala u Engleskoj, a u Kruškinom komšiluku živi i naš paraolimpijac Mitar Palikuća, koji je osvojio bronzu na Paraolimpijskim igrama u Riju. Mi smo ponosni na sve njih - poručili su nam u bifeu „Jedinstvo“.

 - Mislio sam da me zezaju kad su mi rekli da su došli novinari. Pa, ljudi, što se niste najavili, da se organizujemo malo, a ne ovako. Nemojte da se brukamo da vas ovako dočekujemo.

- Ne opterećujte se. Uvek je bolje ovako spontano. Nego, recite nam kakav je Đuka bio kao klinac? - pitali smo trenera.

- On je čovek do vojske bio „ovoliki“. Sitan, maleni, a onda je izrastao. Ma uvek je bio profesionalac. Nikad nije plakao posle poraza ili tako nešto. Psihički jak, odmah se znalo da će od njega biti nešto. Kao malog su ga izbacivali s terena jer je hteo da igra protiv starijih, ali je on uvek dolazio i čekao da nekome zafali igrač, pa je uletao umesto njega. Sretnemo se često tu u selu, pozdravimo se i popričamo. On je odlična osoba, a svi koji ga pljuju to rade samo iz zlobe - rekao nam je na kraju Milenković.