Ne, srećom, taj autogol kataklizmičkih posledica Jugoslavija nije doživela. Mrežu Željezničara u šampionskoj sezoni 1971/72. nezaboravno je čuvao njegov skoro vršnjak Slobodan Janjuš. Zdravko Čolić je, srećom, na vreme shvatio da može sve, al' jedno ne - da (p)ostane golman.

Napustio je peterac i vinuo se među zvezde. Da nam peva i danju i noću. I kako gori vatra, dozivajući Emili i sećajući se aprila u Beogradu... Da uživamo slušajući ga i dan-danas, pola veka posle Željine titule.

O toj, kako veli, sudbinskoj odluci, da umesto rukama slavu (z)grabi anđeoskim glasom, fenomenalni pevač priča za „Alo! Sprint“. Otkriva nam kako je nekad muzika pobedila fudbal, a i zašto bi voleo da fudbal baš sada bude poput pesme „Od Vardara pa do Triglava“...

- Ja sam sportski tip. Bavio sam se atletikom, u sprinterskim disciplinama i skoku udalj. Potom sam branio u Želji. Sve dok muzika nije pobedila sport u meni - ističe Čola.

I, kako se okončala ta borba?
- Sećam se dobro, na gradskom turniru u malom fudbalu. Branio sam u ekipi sa dobrim igračima Želje. Priđe mi brat i kaže: „Došao je čika Ivan Barić“. A ko je čika Ivan Barić? Profesor gitare, koji me je učio. Došao je kod nas kući i čekao me je. To je bio znak da moram baš tada, bez odlaganja, da odlučim - da ostanem na terenu ili da se vratim kući i sviram gitaru. I odlučim, napustim teren, doduše, pognute glave. Znači, moglo bi da se kaže da me je božja ruka odvela u svet muzike.

A da ste ostali golman, šta mislite, da li biste imali slavnu karijeru?

- Rekoh, ja sam sportski tip. Ko zna...

Igrate li danas mali fudbal?

- Ne. Izbegavam posle povrede kolena. Sada trčkaram, šetam... Atletski tip.

Ipak, pratite fudbal...

- Naravno. Bio sam na utakmici Zvezda-CSKA u Beogradu. Bez obzira na eliminaciju u Moskvi, drago mi je da je Zvezda dostigla impozantan nivo u Evropi. Podržavam i Partizan, ma radujem se uspesima svih u regionu. Pripadam generacijama iz, takoreći, drugog vremena, pa mi to nije strano.

Voleli biste da se igra regionalna liga u fudbalu?

- Apsolutno. To bi bila divna priča, svakako finansijski isplativa. I nešto što je protiv nacionalizma.

Ali bezbednost... Svi se slažu da je to, ako ne jedina, a ono najveća prepreka...

- Bezbednost je uvek problem. Međutim, nekad mora nešto da se pretrpi da bi se došlo do rezultata. O tom - potom...

Koga biste voleli da gledate u finalu takve lige?

- Hajduk i Zvezdu. Ili, još bolje, Želju i Zvezdu - poručuje, uz osmeh najveća muzička zvezda ovih prostora.
Godine su prošle pune muka... Vreme je za zajednički fudbal. Zdravko Čolić daje najvrednije što ima za to - glas.

Čolin junak iz fudbalskih dana nije bio golman, već levo krilo - Dragan Džajić.

- Gledao sam Džaju i divio se. Kasnije smo postali prijatelji. Kroz moju prvu „Marakanu“ 1978. godine, potom i drugu 2001, kad je on prvi bio za to da mi se da stadion za koncert - rekao je Zdravko Čolić, koji je prijateljstvo dokazao i dolaskom na nedavnu beogradsku premijeru dokumentarnog filma o Džajiću.

Za sebe kaže da je navijač Želje, iako voli i Zvezdu.

- A kao mali sam navijao za Partizan. Otac mi je bio policajac, pa je takvo fudbalsko opredeljenje bilo normalno. Kasnije smo svi u Sarajevu navijali za Željezničar, a ne za Sarajevo. Međutim, veliki uspesi, Kup šampiona i svetska titula 1991. godine, približili su moje društvo i mene, i ne samo nas na ovim prostorima, Crvenoj zvezdi. To je ostalo, evo, do danas.

Srbija je drugi put od osamostaljenja, a posle proćerdanih osam godina, dočekala da učestvuje na velikom takmičenju. Što, veli nam, raduje Zdravka Čolića.

- Plasman na svetsko prvenstvo je lep uspeh. Ako budemo miljenici sreće, biće radosti i u Rusiji. Nemamo velike asove da bismo očekivali dobre rezultate, ali, uz sreću, nikad se ne zna... Svakako ću pratiti šampionat i navijati za Srbiju - poručuje Čola.