Navijači crveno-belih ga se najviše sećaju po golčini na meču Strazbur - Crvena zvezda koji se igrao 2005. godine.

Ardijan Đokaj je nekadašnji crnogorski fudbaler koji je krajem 90-ih godina u toj zemlji bio jedan od najboljih fudbalera.

To ga je odvelo 1999. godine u Majorku, koja je tada bila jedan od boljih španskih klubova, ipak on nije pokzao svoj potencijal, pa je napustio Španiju, imao epizodu u Ljeidi, igrao u Nemačkoj, da bi stigao i do Srbije!

Kako ovaj fudbaler ističe, on je imao samo jednu fudbalsku ljubav, a to je ona sa početka karijere:

"Ona je počela u Budućnosti. Dečački san mi je bio da tamo zaigram. Ja taj klub ne volim, ja ga obožavam. To je nešto što se nikad neće promeniti. Mogu da ne živim trenutno u Podgorici, ali jednostavno, to su moji prvi koraci. Treneri su od mene napravili čoveka, pa onda fudbalera, a na tome sam im od srca zahvalan. To je najlepši period mog života, što se tiče fudbalskog odrastanja. Tamo sam ponikao, takav sam čovek, da to nikada neću zaboraviti. Meni je Budućnost sve u životu, makar igrao i za Mančester junajted. Dok su drugi gledali Piksija, ja sam gledao Srdana Dimitrovića, Pekovića, Tarzana Beširevića... Maštao sam da budem oni" - rekao je Đokaj.

Muka mu je od životne priče Ibrahimovića:

"Oni su možda bili bolji fudbaleri od mene, ali ja nisam radio, ja sam se ubijao od treninga,. Zato sam i postigao to što sam postigao, ali i napustio fudbal ranije, jer telo nije moglo da izdrži napore. Imao sam baš teško detinjstvo, svaki dan sam morao da prodajem cigare, kaladont, četkice za zube, sveske na ulici da bih preživeo. To ljudi ne znaju, o tome nikad nisam pričao. Znate ono kad čujete o životnoj priči Zlatana Ibrahimovića, kako je odrastao u getu. Od toga mi je muka. Niko ne zna koliko sam ja teško živeo u Tuziju. Srećom, imao sam oca koga niko nema na svetu. Kad se u Tuziju švercovala nafta, gorivo, svašta nešto, ja nisam smeo da pomišljam na to. On je bio komunista, profesor fizičkog vaspitanja, mene je vaspitao da su druge stvari u životu važne. Zato sam i naučio da je život proces. Zato mi je muka kada ti fudbaleri preteruju, da ne iskoristim neku težu reč, psovku. Nemojte pogrešno da me shvatite, detinjstvo mi je bilo fenomenalno, ali sam ja 24 sata dnevno igrao potpuno bos fudbal na ulici. Išao sam na treninge autobusom 30 minuta, pa sam još trčao 3 kilometra da ne bih zakasnio. To Ibra nije imao. Pun mi je, da ne kažem šta, od takvih ljudi. On je odrastao u Švedskoj, a ja sam došao kao čistokrvni Albanac u Beograd i Beograd me je dočekao kao gospodina. Mogu da kažem da sam tom gradu dužan. Napravio me je u boljeg čoveka" - otkrio je Đokaj u intervju za "Espreso".

Otkrio je da se umalo sukobio sa saigračem u Majorci, a sve zbog Dejana Savićevića:

"S obzirom da sam iz Tuzija, odatle su Sanibal Orahovac, Refik Šabanadžović, pa je neverovatno da je tako malo mesto Zvezdi dalo tri igrača. Refik je naš idol, bio nam je svima mentor, a što se mene tiče, on je najbolji fudbaler na svetu. Za mene nije najveći Maradona, Pele, za mene je Refik najbolji fudbaler svih vremena. I ne samo za mene, već za sve Tuzane! Što se anegdota iz svlačionice sa saigračima u Majorci tiče, ima jedna sa Migelom Anhelom Nadalom. Dao sam mu gol na treningu, tačnije on je bio štoper ekipe kojoj ja nisam dodeljen, i počeo sam da se derem: 'Dejo Savićeviiiiić'. On me je posle toga toliko jurio po terenu, dobrih deset minuta, jer je nekoliko godina ranije Dejo Barseloni dao onu golčinu u finalu Lige šampiona. Rekao mi je: 'Pi*** ti ma***ina, nemoj da mi pominješ tog čoveka'. Nadal je u to vreme igrao za Barsu, pa smo se na taj račun malo šalili" - rekao je Đokaj i osvrnuo se na vreme provedeno među crveno-belima:

"Pola Beograda mi je reklo da ne potpisujem za Zvezdu. Ja sam najponosniji čovek na svetu što sam otišao tamo. Mogu samo jednu stvar da kažem o tim ljudima: HVALA! Nikada nisam doživeo nijednu ružnu scenu, ni sa ljudima iz kluba, ni sa navijačima. Ja zato kažem, ja sam dužan Beogradu".