U trenucima kad nam svima nedostaje fudbal, naročito Liga šampiona čija će se sezona završiti na krajnje neobičan način, došao je red na prisećanje. Danas je tačno osam godina od kada je odigrano jedno od najčudnijih, najneverovatnijih finala za "ušati" pehar, pa, iako nije pokazalo neki naročit fudbal i igru, ono što je prethodilo čitavom epilogu je za svako poštovanje.

Londonski Čelsi je pod vođstvom menadžera Roberta di Matea osvojio i dan danas jedinu titulu u najjačem takmičenju UEFA, ali - na gostujućem terenu protiv Bajerna iz Minhena. Duel odigran na "Alijanc" areni u prestonici Bavarske je bio jedinstven slučaj, neki klub je po prvi put ikada bio domaćin finala.

Sve oči su bile uprte u presnažni Bajern i unapred otpisan Čelsi koji je u polufinalu izgubio jednog od lidera tima zbog crvenog kartona - Džona Terija, dok je još ranije bilo poznato da Branislav Ivanović takođe neće igrati.

Srpski bek je u tom trenutku važio za možda i najboljeg u Evropi na pomenutoj poziciji, dok su onemogućeni bili još Raul Meireleš i Ramires, vezisti bez kojih sredina nije mogla da se zamisli. Bajern je, ruku na srce, takođe bio oslabljen neigranjem Alabe, Badštubera i Luisa Gustava... Ali, to do tada nisu bili prvotimci. Sa jedne strane, tim iz Engleske koji nije ulivao preveliku nadu, izuzev legendi: Čeha, Lamparda i Drogbe. Sa druge, Nojer, Lam, Kros, Švajnštajger, Roben, Riberi, Miler i Mario Gomez, jednom rečju - strašno!

Poznato je da su Nemci opsedali gol Čelsija 90 + minuta, da su poveli u završnici, a da je Drogba izborio produžetke. Isto tako, legendarni golgeter iz Obale Slonovače je u produžetku skrivio penal, Čeh odbranio, a odlučujući u lutriji pogodio za totalno neočekivani scenario.

Sada dolazimo do trenutka šta je sve prethodilo tome:

Čelsi je u osmini finala dobio za protivnika Napoli od kog je pod Vezuvom izgubio 3:1. U revanšu je bio isti rezultat za domaćina, ušlo se u produžetke, a Ivanović u dramatičnom kraju doneo ukupan trijumf od 5:4. Benfika je bila dosta manji zalogaj, dozvolila poraz na "La Lušu" 1:0, a "plavci" pomalo kilavo, 2:1, prokrčili put do polufinala i dugo čekane Barselone.

Katalonci, uvek najjači tim sveta u prvoj i drugoj deceniji 21. veka, doživeli su poraz na "Bridžu" u Londonu 1:0, da bi revanš na "Nou Kampu" bio jedan od najbolnijih u istoriji španskog velikana. Čelsi je imao igrača, kapitena i lidera manje još početkom utakmice kada je Teri isključen, a onda i dva gola minusa.

Razorna Barselona maltretirala je ispostaviće se, budućeg prvaka Evrope, možda i gore nego Bajern na "Alijancu".

Pri tih dovoljno velikih 2:0, Ramires je napravio majstoriju, smanjio, a Mesi nešto kasnije dobio priliku da sve okonča sa bele tačke (penal napravio Drogba). Srećom po Engleze, pogodio je okvir gola i dao šansu čudu - koje se dogodilo.

U stotom napadu Barselone lopta je ispucana iz dubine kaznenog prostora, preletela sve žive i stigla do "ni krivog ni dužnog" Fernanda Toresa koji je laganim manevrom savladao Viktora Valdeza. Od tog trenutka, "plavci" su počeli da veruju da je sve moguće, pa i sa "polovnim" timom koji je istrčao na bojno polje u Minhenu gde je već sve unapred bilo pripremljeno.

Kao da je neka nevidljiva sila čuvala Drogbu, Lamparda, Čeha, Kola i druge... Pa se tako odvilo jedno od ne samo najboljih finala u istoriji, već je magična sezona dobila epilog o kom se i dan danas govori sa osmehom. Velika većina fudbalskog sveta je sa pravom navijala tog 19. maja za "plastični klub" iz Londona koji je taj epitet prisvojio sa prekorom, jer i dalje važi za jedinog osvajača Lige šampiona iz prestonice "zemlje fudbala". Te večeri se u Minhenu Plavcima vratilo sve za nesrećnu Moskvu 2008. godine, pokazano je lavlje srce, istog onog kralja džungle koji je u grbu kluba starog "svega" 115 godina.