Danas, tri meseca nakon nezgodnog doskoka na meču protiv Portorika, Bojana Milenković krupnim koracima grabi ka potpunom oporavku i povratku na teren.

Koliko se često sećaš trenutka povrede?

- Nijednom nisam pogledala snimak pada. Jednostavno, ne mogu. Ali trenutak kad mi odbojkašice Portorika prilaze posle meča da bi mi pružile podršku nikad neću zaboraviti. To je nešto više od sporta. U tom momentu nisam osećala bol u nozi, a plakala sam kao kiša. Mnogo mi je značio njihov gest i hvala im mnogo na tome - kaže Bojana Milenković.

Nije to bio jedini put da si zaplakala tokom SP?

- Tako je. Gledala sam prenos finalne utakmice na televiziji i nakon poslednjeg poena nisam mogla da zaustavim suze. Od sreće. Pogotovo kad sam videla da je Teodora Pušić na dodelu medalje izašla s mojim dresom. Veoma emotivan trenutak za mene.

Želim svima srećan Božić

* Koliko ti vera pomaže u životu?

- Mnogo. Uz božju pomoć sve ide mnogo lakše. Bez toga ne možeš da imaš potrebnu energiju. To je nešto što te pokreće. Zato svim čitaocima lista „Alo!“ želim srećan Božić, mnogo zdravlja, sreće i uspeha u 2019. godini - kaže Bojana Milenković.

Veruješ li da ćeš se i ti jednom popeti na to postolje?

- Iz sve snage. Ukoliko je ovo moralo da mi se dogodi, onda je bolje što se dogodilo sada, na početku karijere. Nadam se da će me ubuduće služiti snaga, kosti i mišići. Preda mnom je mnogo novih velikih takmičenja, a nadam se i da ću biti članica reprezentacije Srbije koja će na Olimpijskim igrama u Tokiju naredne godine napasti zlatnu medalju. Ovaj tim zaslužuje da je osvoji.

Šta kažu lekari, kako teče oporavak od povrede?

- Svi su zadovoljni i nadam se da bih već krajem januara ili početkom februara mogla da počnem lagano da radim s ekipom, a da se na terenu nađem u aprilu. Ipak, neću žuriti i zahvalna sam ljudima iz mog kluba Skandići iz Firence, kao i iz Odbojkaškog saveza Srbije, koji su mi omogućili najbolje uslove za oporavak u centru „Fizio tim“, gde radim pod nadzorom Filipa Volšeka - kaže Bojana Milenković.