Nad gradom koji živi na ivici bede, u državi gladnih, obespravljenih, poniženih- 100.000 evra za krst kojim ćemo biti šta: „nebeskiji“ nego što smo, bliže Bogu, nadomak rešenja životnih muka, blagosloveni doveka?..


Baš zato što sam iskreno verujući čovek ne razumem ovakve poteze, verujući da bi mnogo bogougodnije bilo tim parama zakrpiti koju rupu u praznim želucima sužnjih, rešiti kakav gorući problem u gradu na ivici izdisaja, stipendirati nekoliko umnih mladih glava koje će sutra u slavu Srbije sijati baš kao i krst i videti se dalje nego što će on s planine u noćima!


Vele da će taj krst biti visok 33, 5 metra, u slavu Isusovih godina, da će ga videti pola Srbije i što je najvažnije da će ona šaka zlosrećnika s Kosova i Metohije u dugim noćima bez struje, nade, budućnosti...moći da gleda u njega, verujući valjda da ih Srbija nije zaboravila?!
Nažalost, niti će ima išta pomoći, niti će Hašima Tačija, Ramuša Hradinaja i ostale krvnike poplašiti i opomenuti na čijoj zemlji napasaju svoja stada!


Sve me to pomalo podseća na one bezvrate „vernike“ što za retrovizor svog besnog džipa zadenu krsta od pola metra, pa džip uteraju u portu crkve dokazujući koliko su „dobri“ s Bogom...


Rečju, da je sreće da na svakom visu podignemo po krst, ali nažalost, situacija je takva da će u Srbiji samo krstovi i ostati, jer naroda je sve manje...