Nije stigao ni devojku da upozna, naslednika da ostavi. Majka mu danas pali sveću u banjalučkoj Crkvi Svete Trojice, jer ni posle 20 godina ne zna gde joj je dete pokopano, da mu suzama grob zalije.


Dadu sam upoznao godinu dana posle rata. Kao izveštač „Blica“ tada sam obilazio nesrećnike rasute po kolektivnim centrima. Rasplakale su me tužne oči trogodišnjaka koji je virio iz traktorske prikolice prekrivene ciradom, parkirane kod Bijeljine, a u kojoj je Dado spavao s komšijama otkako je napustio rodnu Baniju. Otac mu je ranije stradao negde na Velebitu, majka podlegla ranama od kuršuma iz aviona koji je bombardovao kolonu civila na mostu preko Une, kod Dvora...


Možda je baš onaj pilot koji je usmrtio Dadinu majku sinoć pozdravljen gromoglasnim aplauzom dok je parao nebo nad Zagrebom. I možda baš neko od onih koji su mu aplaudirali zna gde su Željkove kosti. A možda se i neko od Zagrepčana danas stidi proslave „pobjede“. Jer kakva je to pobeda kad ceo jedan narod istrebiš, kolevku mu oduzmeš, korene zatreš? Siguran sam da se mnogi Hrvati ne ponose time, da im svaki ponos, ako ga je i bilo, ubije pogled na zarasla srpska sela dok se ovih olujnih dana cestom od Karlovca voze ka moru.


Sedeo sam juče s prijateljima iz Like uz istu onakvu rakiju od drenjina kao pre 20 godina, samo što je ova pečena u Bačkoj. Pili smo i ćutali. Jer više nema šta da se kaže. Ostaje nam samo da se sećamo. I Bogu molimo da ne mrzimo. Jer opaka je bolest ta mržnja...