Svakodnevno... Iz sata u sat... U ovom trenutku, dok ovo čitate, negde u Srbiji neki “muškarac” tuče svoju ženu. Dokazuje svoju “muškost” i svoju “snagu” tako što šamara, udara pesnice, šutira...


Kad je žena poznata osoba, kao što je slučaj sa glumicom Minom Lazarević, koju je proteklog vikenda pretukao suprug, to odjekne. Svi samo o tome pričaju, zgražavaju se, čude... Za to vreme, nastrada još mnogo nepoznatih žena, od kojih neke, nažalost, vidimo na stranicama crne hronike, dok one “srećnije” svoje ožiljke kriju od očiju javnosti. Ni to nije naš izum. Isto je svuda. Setite se Rijane, njenih modrica i silnih novinskih naslova o nasilniku Braunu. Ali, i tamo, kao i ovde, to traje kratko, par dana, dok se ne desi nešto drugo, a onda se sve zaboravi.


Žrtva, međutim, ne zaboravlja. Ne može da zaboravi. Ona mora da nastavi dalje. Ona mora da živi s tim. Kako zna i ume. I umesto da u tom periodu najveće borbe dobije podršku da nastavi život bez nasilnika, dešava se suprotno. Njene batine jesu strašne i većina u prvi mah saoseća sa njenim bolom, ali je sve to kratkog veka. A ne bi trebalo tako da bude. Ne bi smelo! Žena bi u tim trenucima trebalo da ima najveću podršku.

Kako porodice i prijatelja, tako i države. Jer, statistika kaže da žrtve nasilja koje su na kraju raskrstile sa nasilnikom pre toga pokušavaju da odu od sedam do 11 puta. I svaki put kad se vrate, učine to jer nemaju dovoljno podrške da nastave dalje same. Zato niko ne sme da zaboravlja i oprašta nasilje - ni žrtve, ni okolina. Jer, ko udari jednom, udariće opet!