Osim u igračkoj superiornosti nad rivalom, verujemo da se ključ fantastičnog uspeha nalazi i u tome što naši vaterpolisti nisu podlegli dnevnopolitičkom pritisku i ostrašćenosti koja je iz „lijepe njihove“ bila nametnuta i s državnog vrha. Predsednica Kolinda Grabar Kitarović je hrvatske sportiste, još pre finala, huškala kako je naciji, baš u „danima slavlja“ (!?) potrebno to svetsko zlato. Zamislite, još da dođe iz duela sa Srbima.


I dok su Hrvati maštali o herojskom dočeku na Trgu bana Jelačića, naši momci su isključivo bili fokusirani na dešavanja u bazenu. Bez pritiska, bez izliva netrepeljivosti razbucali smo komšije (11:4).


Nije prošlo mnogo, a početna euforija se kod naših komšija vrlo brzo pretvorila u kuknjavu i zapomaganja. Hrvatska radio-televizija se čak nije udostojila da isprati ceremoniju dodele odličja. Ostali su u mraku: bez slike i tona. Verovali su da bi taktovi himne „Bože pravde“ dodatno unizili njihovo umišljeno dostojanstvo.


Samo da se zna, nisu njihovi vaterpolisti naštelovani da mrze, čak su i dobri prijatelji s našim igračima. I, naravno, nisu pobegli s pobedničkog postolja kao što su to njihove košarkaške kolege uradile davne 1995. godine u Atini. Mi to nismo ni očekivali. Za Kolindu nismo sigurni.


Srbija je u Rusiji ponizila olimpijskog šampiona. Neka tako bude i na Olimpijskim igrama u Riju. Hrvati nam nikad neće smetati. Naročito ne u finalu.