Odugovlačili smo odlazak, ali sam shvatio da nam tamo nema života, i da ne smem da čekam da jedno od moje petoro dece strada na isti način“, priča Sebit Osman, jedan od stotine migranata koji dane provodi u parku kod beogradske autobuske stanice. Ni vrućine, ni kiša koja je u par navrata pljuštala tokom jučerašnjeg i prethodnih dana ne idu naruku, ali ovi ljudi su doživeli najveće strahote rata, pa im vreme ne smeta. Jedino brine za decu, a u grupi sa još dvadesetak ljudi sa kojima je došao, ima čak devetoro dece, od koji najmlađi ima tek sedam meseci.


- Bojim se za njega. Sklonimo ih pod šator, ali zemlja je opet hladna - priča ovaj 34-godišnjak, koji izgleda kao da mu je bar desetak više.
Tako svi izgledaju. Izgladneli i umorni od bežanja od rata. Žive za to da se domognu sanjane slobode, a Sebitu je cilj Austrija.


- Ljudi su ovde dobri. Donesu ćebad, slatkiše za decu. U Makedoniji sam imao baš negativno iskustvo. U autobusu iz Đevđelije su mi za dva mesta uzeli 3.000 evra, a nas sedmoro. Najmlađu decu smo uzeli u krilo, ostalo troje je spavalo na podu - priča Sabit. 


- Koliko danas, jurimo voz za Mađarsku. Uglavnom povratka nam nema. Užas je blaga reč za ono od čega smo pobegli, ne želim da neko od moje petoro dece sutra tražim među neprepoznatljivim delovima tela koje su raznele bombe - priča Sebit, dok nam pokazuje stravične fotografije užasa, čvrsto grleći svog sedmomesečnog sina Taima.


Šator do njihovog tek što su se probudili četvoromesečni blizanci, brat i sestra. Društvo im pravi malo stariji osmomesečni brat. To su tri porodice stale pod jedan šator. Majka blizanaca Rama (22) kaže da je prethodna noć bila najhladnija, a da im policija ne dozvoljava da zapale vatru i ugreju decu.


- Mi imamo sreće što imamo šator. Zbijemo decu, žene koliko stanu, a muškarci spavaju gde ko stigne - kaže Rama, koja je pobegla iz Damaska, a već sutra će sa porodicom nastaviti put Nemačke. Nada se tamo boljoj budućnosti.

 

Redovi za banku

Preko puta parka kolona ljudi čeka red za banku. Žale nam se da je svaki dan trka, jer im kažu da novca ima samo za desetak njih. - Ovo je treći dan da dolazim. Taman stignem na red i kažu mi da nema više novca. Planiram da odem iz Srbije, porodica mi je poslala novac, ali ne mogu da ga podignem - žali nam se jedan migrant.