Dok ju je ubadao nožem, vikao je: „Rodio se Isus“, a prema rečima očevidaca, nakon što je Edena izdahnula, urlikao je nad njenim telom: „Đavoli, izađite!“

Ovo je najbrutalniji čin izvođenja egzorcizma, i nije opravdan, međutim, činjenica je da je u katoličkom svetu isterivanje đavola veoma rašireno, toliko da je Vatikan „raspisao konkurs“ za sveštenicima - egzorcistima, koji će se specijalizovati isključivo za tu delatnost jer ljudi sve češće traže pomoć. U Srbiji je situacija dugačija, dok jedni odmahnuju glavom nad sujeverjem i ostatkom mračnog srednjeg veka, drugi tvrde da đavo postoji i da retko kad miruje.

O isterivanju đavola, ili kako sveštenici više vole da kažu zlih duhova, Srpska pravoslavna crkva nerado govori. Iako se takvi slučajevi pedantno beleže u crkvenim spisima, samo najhrabriji sveštenici prozbore o toj temi. Međutim, iskustva svih su, manje-više, slična.

Pop isterivao đavola, komšije ga prijavile

Još jedan razlog što sveštenici nerado govore o egzorcizmu je taj što se na to ne gleda blagonaklono. „Alo!“ je 2010. pisao kako su meštani Žabara optužili sveštenika, oca Jovana Sekulića da je izvodio obrede isterivanja demona iz maloletne J. M. (14) iz sela Porodin. Sekulić je više puta viđen kako ujutru sa detetom trči oko crkve, proizvodeći neartikulisane glasove u vidu krikova i jauka. Isto dete on je uvodio u oltar crkve, postavljao ga u ležeći položaj na carske dveri, svlačio i potom čitao moltitve kako bi joj isterao „đavola iz tela“. Sa ovom praksom „lečenja od nečistih sila“, počeo kada su ga pozvali roditelji devojčice. Ona je nakon snova, u kojima je sanjala kako joj se obraća Isus, počela da dobija čudne napade. Revoltirani građani kojima se nije svideo način na koji se otac Jovan ponašao u društvu devojčice prijavili su ga policiji zbog uznemiravanja.

- Roditelji su doveli ćerku koja je imala problem. Dolazili su više puta i svaki put je bilo povuci-potegni da uđe u crkvu, morali smo da primenimo silu jer zli duh prezire crkvu, psuje i govori prostote. Morali smo da je vežemo dok smo pročitali molitvu. Osobe obuzete demonima pokazuju ogromnu snagu. Uz to, demon je i vrlo lukav, a kad mu se pomene ime Hrista i kad vidi krst, bori se svim silama. Toliko je njen otpor bio jak da su mi čizme završile u fronclama. Uhvatila me je oko članaka i kidala čizme, i da nisu bile jake, vojničke, zadobio bih teške rane - prepričava za „Alo!“ jedno svoje iskustvo sveštenik koji je kao mladić prisustvovao jednom takvom činu, ali o njemu nije mogao otvoreno da govori.

On kaže da lično ne zna mnogo takvih slučajeva, ali da je još Njegoš u svom „Gorskom vjencu“ pisao o egzorcizmu, dok danas vlada verovanje da to ne postoji.

Naša crkva nema institucionalizovane egzorciste, oni bivaju „postavljeni od boga, imaju harizmu, posebnu duhovnu snagu”. Za razliku od Katoličke, Pravoslavna crkva ne zna za poseban čin egzorcizma, ali ima egzorcistčke molitve i one su opšteg tipa. Pozivaju se na ime Božije, na određene odlomke u Svetom pismu. Uvodni deo krštenja sastoji se od nekoliko elemenata, od kojih jedan čine četiri egzorcističke molitve.

Međutim, time što ste se krstili, niste se spasli, jer i mimo toga možete postati žrtva.

- Najčešći uzrok koji dovodi do opsednutosti jesu posete raznim vračarama, magovima, a žene su najčešće žrtve jer su one te koje odlaze kod vračeva. Drugi razlog su gresi koji moraju biti veliki - objašnjava naš sagovornik, i dodaje da se ljudi obraćaju za pomoć tek pošto posete lekare i utvrde da ne boluju ni od jedne bolesti poput paranoje ili depresije, jer savremena medicina i psihoterapija ne mogu pomoći kod svih nevolja.

Lečiti ih u zvorniku manastira

Postoje zapisi da su se duševno oboleli lečili u nekoliko srpskih srednjovekovnih manastira - Hilandar, Visoki Dečani, Sveti Prohor Pčinjski. Jedna od najstarijih na našim prostorima bila je pri Manastiru Sveti Roman kod Đunisa koja se specijalizovala za lečenje bolesnika koji su sumašedši (s-uma-sišavši). I danas postoji zvonik u kojem su držani i lečeni ovakvi bolesnici. Oni koji su uznemireni i nasilni vezivani su u lance, jer se verovalo da će vezivanjem biti isteran i sam zao duh koji je zaposeo telo bolesnika. Lečeni su i dijetom i gladovanjem. Kao terapija, obavezno su korišćene i molitve, u crkvi i na grobnici svečevoj, a strahoviti zvuk udaranja zvona iznad bolesnikove glave terao je nečastivog. Lečenje je trajalo od 15 do 30 dana.