Prepakujući ormane i tumbajući stvari, naletoh na bordo futrolu. Na njoj zlatotisk, moje ime, fakultet taj i taj. Obrisah prašinu sa iste i odložih je u stranu.


Skoro će decenija kako su mi profesori nakon odbrane diplomskog stiskali ruku i čestitali uz reči: „Čestitamo, koleginice, sada ste inženjer“. Ideš u peršun, inženjer. Pa ceo svet je moj! I bio je, kratko. Sve dok peti put nisam prošetala sa tom futrolom pod miškom na razgovor za posao. Nemate iskustva?Ne znate da knjižite?A da programirate, kuvate kafu? Ma naučiću, pričala sam, svesna da me ne čeka kožna fotelja i da ću se nakuvati kafa dok ne naučim sva konta i kako se menja grejač na bojleru i sve to da bih bila „inženjer“.


I eto sada, dok se ručak krčka, ja menjam šteker, čvakam drugaru pisanu odbranu pošto nema pare za advokata i u „Corelu“ dizajniram neki logo. U pauzi kuckam ovaj komentar. Ne, nisam vunderkind, samo multitask orijentisana, prilagođena i obučena za sve vrste poslova, jer ko zna, možda ću sutra nositi i ajncer.


I da, znam da mnogi koji ovo čitaju sede kod kuće jer nemaju posao i internet plaćaju od mamine penzije. I dođe mi da plačem, zajedno sa vama. Sutra da neko dođe i da mi kaže: „Aj‘ ti malo da budeš inženjer“, rekla bih da to ne umem. Davno je bilo! Znam sve da radim, samo ne i to. Ali imaš diplomu! Imam, požutelu od stajanja, i to je to. Više i ne znam ko sam, šta sam i šta mi je kao maloj bio san da ću jednog dana postati. Eto, ne znam! Godine me gaze, optimizma je sve manje. Bacila bih i tu diplomu, ali mama ne da. Veli, skupo je plaćena. Jeste, ali nikad se nije otplatila.