Beba koja leži mrtva na obali. Stvarnost poput najgore noćne more. Spasla se rata, morskih talasa nije.
Naterajte sebe da gledate tu fotografiju, neka vam bude pred očima svaki put kada u parku ugledate izbeglice i okrenete glavu praveći se da ih ne vidite.


Oni hoće da žive, samo to... Da dočekaju novi dan, da zagrle svoju decu, da se raduju njihovim prvim zubićima, da ih nauče prvim koracima, podignu ih kada padnu, da ih ponosno prvog školskog dana odvedu na nastavu.


To je beba, ni bolja ni gora od drugih. Ručice koje nikada neće uzeti igračku, nožice koje nikada neće potrčati u zagrljaj roditeljima, neće odrasti, neće se zaljubiti. Ljudi, to je beba...


Zagrlite svoju decu jače, ljubite ih duže, ne grdite ih kada nešto polome. Pozivam vas da pomognete tim nesrećnim ljudima da dožive da grle svoju decu jače, da dočekaju da ih ljube duže. Oni samo hoće da prežive, oni samo žele da spasu svoju decu.


Tom istom obalom su deca trčala, pravila zamkove u pesku, prvi put ulazila u vodu. Na istoj toj obali ovih dana je nepomično ležala nečija beba. Nečiji život, nečija radost, nečiji deo srca.


Gledajte tu fotografiju jer to je stvarnost i vreme je da prestanemo da okrećemo glave, otvorimo oči i pogledamo u taj pakao.