Planirala sam ja tako da se počastim i novim karminom, a ako bude sreće, i nekom senkom, no avaj, bar za ovo prvo da imam, da koliko-toliko pristojno idem na posao. Isprečili su se hitna popravka zuba i otpali auspuh. Jer čak i kada uštedite, nekako po nepisanom pravilu, pojave se neki nepredviđeni troškovi i ta maskara od 600 dinara mora da sačeka neki naredni put.

 

Verujem da većina žena zna o čemu pričam. Bar one obične, radne žene koje zarađuju toliko da im je u današnje vreme i jedan komad šminke postao luksuz. Ali to izgleda ne važi za one koje rade, ali platu praktično primaju direktno iz naših novčanika.


Njima nije teško da se bahanališu i na kozmetiku, šminku i parfeme daju koliko jedna prosečna žena u Srbiji rinta čak dva meseca, i na kraju istog ne može sebi da kupi tu jednu maskaru. Tako je ministarka Zorana Mihajlović na pomade, mirise i ko zna još šta spiskala neverovatnih 78.000 dinara. I sve bi to bilo u redu da za ulepšavanje nije dala novac građana.

 

Tačnije, ona je za to iskoristila službenu kreditnu karticu na koju svaki ministar ima pravo, ali koja je predviđena za plaćanje službenih troškova poput putarine ili ako baš mora, nekog službenog ručka. Za gospođu ministarku važi da je lepa i negovana žena, a da bi takva i ostala, ne čudi što tako basnoslovne novce baca na kozmetiku. Problem je samo što nisu njeni. Lako je trošiti tuđe pare. Pitam se samo da li bi bila tako galantna i da li bi tako raskalašno trošila novac na mackanje i lickanje da to plaća iz svog džepa.