Pod hrastom beleg, kameni, dva veka i kusur u njemu, jedva čitljiva slova, tek pokoje se nazre, mada ne mari - onom ko je tu zastao, ne treba ni slova, onome ko nije, beleg nažalost ništa i ne znači...


- Da, to je grob čuvenog kneza Stanoja Mihailovića, koji je poznat u narodnoj poeziji kao knez Stanoje iz Zeoka, jedan od prvih postradalih u velikoj seči knezova 1804. godine, koja je i dovela do podizanja Prvog srpskog ustanka - veli Radosav Čvorović, lazarevački posvećenik, rodom iz čuvenog sela, zagledan s brigom u kamen heroja.


S razlogom, jer nije to tek kamen o kojem malo znamo, pa smo narod istorije koja nam se vazda ponavlja, već ga veća briga mori, ona s kojom se godinama bije s vetrenjačama birokratije i nezainteresovanosti...


- Selo nestaje, doslovno! Ne demografski, već se kolubarski kopovi šire i na ovu stranu, pa će u potrazi za rudom prekopati i Zeoke kao da ih nikad bilo nije, ali nije to problem, seljani su isplaćeni, kućiće se ponovo, nego za ovaj sveti spomenik niko ne mari, a i njega čeka sudbina sela - zato i rekosmo da nam se istorija vazda ponavlja, jer ništa iz nje naučili nismo! Ono osnovno barem - da budućnost crpimo iz nje, a čuveni knez Stanoje, za kojim je i Karađorđe zaplakao prošavši kroz selo dok je obezglavljeno telo spuštano u zemlju, zaslužuje najmanje da se država pobrine za njegov večni mir!


- Nema kome se godinama nisam obraćao, od opštinara preko Zavoda za zaštitu spomenika i uprave „Kolubare“, ali ništa! Zasad baš ništa, osim dobre namere nekadašnjjeg predsednika opštine, ali njegovom smenom stalo je i to - još smo pod veličanstvenom krošnjom do spomenika - žive istorije, koja je, eto, spala na pleća jednog čoveka koji se otima o nju koliko može, dok može, ali teško šta sam može. Baš ko to drvo, nemi čuvar na mrtvoj straži kraj kneza! Veli da je bilo ideje da se beleg premesti u grad, u ulicu koja nosi ime kneza Stanoja, ali je i ona zamrla, kako to u nas obično biva!


Zastrašujuće je stajati na mestu žive istorije za koju niko do ovog čoveka ne mari! Baš tu, trojica Turaka su na prevaru ubila kneza, dok je jednog od njih stigao kuršum Nikole, Stanojevog bratanca, a dvojica utekoše s još krvavom glavom za Beograd. Zastrašujuće je jer će ove stope uskoro preorati rudnički glodači, meljući istoriju kao grumen zemlje...


- Za sebe znam da ću se do poslednjeg daha boriti da se kneževom spomeniku nađe dostojno mesto, baš kakvo on ima u istoriji, a šta ću od toga uspeti... - sleže ramenima lazarevački Don Kihot, nadajuući se da će razum u nekom trenutku prevladati, ali... Nema ni 100 metara do ivice ambisa ugljenokopa... Provalija je svakim danom bliža, a ovog puta neće progutati „samo“ selo, već počupati iz korena deo istorije čitave Srbije, a jedan čovek teško da to može da spreći!


Za tu istu Srbiju, knez Stanoje je i ustao protiv Turaka, a ko će danas osim Radosava Čvorovića ustati u odbranu kneza? Ili ćemo se u budućnosti ponovo vajkati za izgubljenom istorijom, počinjući večito od nule?! Na ovom mestu, baš tu, Srbija je počela da se budi, ne dozvolimo da na istom i zaspi dva veka kasnije...