Ne, nije to kako bih sebe stalno podsećala kako sam daleko dogurala, kada sam iz malog grada na istoku Srbije došla u velegrad bez igde ikoga, uspešno položila prijemni ispit, upala na budžet i u roku završila državni fakultet. Još se zaposlila u struci, sama, bez veza i ičije pomoći. Ne, nekako slučajno se udobno smestila baš tu na polici.

Mislim se, za 12 dana će biti tačno tri godine kako sam diplomirala.
Diplomirani novinar, eeej! Ne kao oni priučeni manekeni i manekenke što nam uzimaju hleb, već pravi, školovani. I danas osećam stisak ruke prilikom uručivanja diplome, pamtim uzbuđenje kada su mi rekli: „Čestitamo, koleginice, sada ste novinar“. Pamtim suze mog ponosnog oca.

I ja sad plačem kako sam se samo usrećila. Ljudi imaju pogrešno mišljenje da je biti novinar neki prefinjen posao. Šta ti radiš, sediš tamo i nešto pišeš, kažu mi. E, da mi je samo neko ranije rekao da novinar može biti svako. Da nisam tolike godine provela učeći da me sutra neki nikogović, koji je umislio da je mnogo moćan, psuje što postavljam pitanja koja me se lično ne tiču.

Tako je Goran Ješić, funkcioner DS-a opsovao koleginicu koja se usudila da ga pita odakle mu automobil od 80.000 evra, ako zarađuje 80.000 dinara. Što je radila svoj posao. Ali to su scene koje doživljavamo svakog dana. Psuju nas, prete, vuku po sudovima jer smo rekli istinu, sačakuju sa štanglama. Ne, nije naš posao fin niti nimalo lak kao što mnogi misle i degradiraju našu profesiju, već je svaki dinar skromnih plata koje primamo krvavo zarađen. Rudarski je to posao. Prilično kasno shvatiš istinitost one “Nije zlato sve što sija”.