Oni koji su uspeli da izađu iz Sirije i drugih ratom i bezumljem uništenih zemalja verovatno su verovali da je najgore za njima. Ko bi se mogao nadati da je u miru još veće bezumlje? Kada su autobusima stigli sa turske granice do letovališta na Egejskom moru, za njih je tek počinjala borba. Ona sa talasima u kojima su mnogi zauvek ostali, a Sredozemlje dobilo najtužniji nadimak - plava grobnica. Oni koji su stigli u kolevku civilizacije, na tlo veličanstvene Evropske unije, na ostrva Kos ili Lezbos, nikad neće zaboraviti toplu grčku dobrodošlicu. Batine, glad, žeđ, logor... Sramno lice Grčke. I još sramnije naših Makedonaca, koji su decu i izgladnele, umorne ljude dočekali šutirajući ih po blatu.

Zrno milosti našli su u Srbiji, u kojoj su, kažu, doživeli da se nakratko opet osete kao ljudi. Sliku o časti i dobroti nedavno je poslao Redžep Arifi, čovek koga jedan mali dečak nikada neće zaboraviti. Ipak, kako je, kažu, pred svitanje uvek najmračnije, u Mađarskoj, poslednjoj destinaciji pred Austriju, na putu ka obećanoj zemlji Nemačkoj, najcrnje slike stradanja. Čast Mađarima koji se bore za malo ljudskosti, ali Viktor Orban i njegova policija zauvek će ostati upamćeni kao drugo lice Islamske države.

Oni najsrećniji koji su uspeli da prežive mađarske ograde pune žileta, njihove koncentracione logore u kojima im sendviče bacaju kao zverima u kavezu, batine poludelih policajaca koje ni dečje suze ne diraju, na pragu su novog života. Nemci ih za sada dočekuju s toplinom, a oni se konačno osmehuju posle 7.000 kilometara stradanja i užasa. Da li ih tamo čeka bolji život? Teško je reći, ali ih bar ne čeka sigurna smrt.