Još jedna noć u parku između Autobuske i Železničke stanice, na putu od nemila do nedraga za Samira i njegovu prodicu. Za stotine njih, zapravo, sabranih u ovom otužnom „kampu“, daleko od doma, još dalje od cilja...


- Može li se, prijatelju?! Treba li išta od pomoći - Samir razume reč engleskog, preplašen pojavom iz mraka, preplašen životom samim. Provirio je iz šatora, pa bojažljivo izašao, izvinjavajući se kao da je kriv?


- Samo da iznesem dečju garderobu da se suši - jedva razgovetno, ali dovoljno razumljivo i bez reči, mršava i umorna prilika, naručja punog dečjih stvari...
Deluje nestvarno - gotovo u centru grada kakav avetinjski bivak prognanika, kao jedinih preživelih posle nekakve katastrofe?!


Na korak do njih, Beograd živi svojim životom, tek probuđen, dok ovde, u parku, noć znači mir, odmor, zaborav.


- Vaš narod je divan, divan! Ne dao bog nikome ono što se dogodilo mom narodu i našoj državi, ali opet, nekako je iz tog zla ispalo nešto dobro - vaš narod, ljudi koji su nas ovde prihvatili bez ružne reči, nudeću svu pomoć koja nam je potrebna - žena kao da nema, zapravo su u šatorima, s decom, muške glave čuvaju kamp, ali ne od domaćina, već po navici, čini se, svikli na zlo, rekoh već, a Samir je tek još jedna od priča i prilika u besanoj noći.


Odlično govori engleski, nekad turistički vodič kroz rodni Damask, večeras zalutali „turista“ u gradu kojem do juče ni ime nije znao.


- Ne, ne čuvamo mi kamp, već jednostavno neće san na oči! Ako i zaspim, sanjam ili Siriju, ili muku koju smo žena sin i ja preturili tokom dva meseca puta dovde, i kraj muka, koji se još ne nazire... - kraj muka je Holadnija, kako kaže, zapravo kraj puta, muke su prestale ulaskom u Srbiju, priznaje. Nemaju ništa, ali ništa im ne manjka.


- Sve smo izgubili, da, ali sve će se steći dok je glava na ramenima! Sve što nam je trebalo, doneli su nam divni ljudi, koji čitavog dana dolaze i nude pomoć! Plaši me Mađarska, priznajem, čuo sam svakakve priče - i uglavnom su sve tačne, mučeniče, ali mu to ne govorim, tek sležući ramenima na njegov upitni pogled!


Nek barem noći u Srbiji prođu u miru, zašto da mu dosoljavam ranu?
Otoplilo je, hvala bogu! Ne znatno, ali u odnosu na prethodne noći, kada se nebo zainatilo da satre zbeg - veče je divno!


Ne čuju se glasovi iz šatora, noć bistri svoje sate, dok muške glave još sede kraj bivaka i šapućući pale cigarete jednu na drugu.


- Sutra ili preosutra nastavljamo dalje, ka Mađarskoj, valjda će bog biti milostiv prema nama - bog hoće, Samire, ali za ljude nisam siguran. U Srbiji ste mirni, spavaj slobodno, a dalje...


Poslednji tramvaji klaparaju kroz noć, budeći tek usnule duše što se štrecnu na svaki zvuk...


Noć je prijatna, ako to išta znači u ovom parku, u zbegu nevoljnika pred kojima je još ko zna koliko noći dok ne rasklope šatore i zaborave na njih?!
- Izvini, mogu li dve cigarete - glas i ruka iz mraka, mladić u papučama, bezizražajno lice.


- Uzmi sve, tek sam otvorio paklicu - odgovaram, vadeći iz kutije samo jednu, da „okadim“ park pred spavanje... Mirna i spokojna noć, nevoljnici! Dabogda vam svaka bila takva!