Jedna sasvim obična večera iz marta 2003. godine možda je najbolji primer vremena i okolnosti u kojima smo tada živeli i još bolji dokaz kakvu smo vladu imali, i to samo desetinu dana po ubistvu premijera Zorana Đinđića! Još je „,Sablja‘ sekla po Srbiji“, bili smo u vanrednom stanju, ali nekome se veoma žurilo da preuzme „Sartid”, onako glat, za šaku dolara i sa oprostom svih ranijih dugovanja, koja će preuzeti država Srbija...


„Bio sam sa premijerom na večeri... Pričali smo, ali kao da i nismo... Telefon mu je zvonio svakih deset minuta. I po razgovoru sam shvatao da je bio u pitanju isti čovek. Bil Montgomeri, američki ambasador u Beogradu. Nešto mu je neprestano objašnjavao, a on mu se pravdao, nisam u prvom trenutku najbolje razumeo zbog čega... Grimase na licu premijera su mi govorile da nešto nije u redu, odnosno da ga sagovornik tera na nešto... Nisam znao na šta, a i bilo je glupo da ga pitam. Na kraju, posle ko zna kog po redu razgovora od sigurno desetak minuta, Živković je sam progovorio: „E, ne vredi! Ma moramo da im prodamo ‚Sartid‘... Ja tu više ništa ne mogu“ - priseća se večere s tadašnjim premijerom naš sagovornik.


- Tada mi to nije mnogo značilo, pa se nisam usuđivao ni da otpočnem diskusiju o toj temi. Ali tek kasnije, kad se sve „iza brda izvaljalo”, shvatili smo kako su Ameri, na koji način i za koliko para kupili „Sartid“... Prema nekim informacijama, „Ju-Es stil“ je na kraju 2003. godine u redovnom izveštaju o godišnjim prihodima prikazao da je „Sartid” vredan više od 600 miliona dolara, a kupljen je za 21,3 miliona. Da ironija kompletnog slučaja bude još veća, Ameri „Sartid” nisu platili 21 milion dolara, već 50 miliona!


- Ma to niko ne zna u Srbiji, da je vlada povukla ugovor u kojem stoji da je za 50 miliona dolara kupljen „Sartid” – tvrdi moj izvor iz vrha države toga doba. „Nema ga u arhivi, jednostavno je nestao... Neko se na vreme pobrinuo da ga skloni, što je totalno apsurdno...


Ova prevara je otkrivena tek kasnije, kada je u Nemanjinu stigla nova vlada.
- Na toj čuvenoj sednici vlade, kada je verifikovana prodaja „Sartida” Amerikancima, nesrećni Đelić, kao ministar finansija, kasnio je i onako sa vrata počeo da zapitkuje o detaljima tog ugovora... Hteo je i da pomene cenu, ali ga je prekinuo u sekundi ljutiti i prekorni glas kolege Vlahovića. Samo mu je zapretio rečima: „Ćuti!”. I sve je glatko prošlo. Tek kasnije, posle možda i godinu dana, nama Amerikanci saopštavaju da su platili 50 miliona dolara, umesto stalno pominjanih 21,3 miliona dolara. Eto, i od te crkavice za „Sartid” neko je napravio veliki biznis, pa je nestalo tridesetak miliona dolara!? I nikom ništa… 


Detalje ove i drugih velikih pljački države novinar Predrag Peca Jeremić otkriva u knjizi „Sačekuša specijal: Na olovku opljačkali Srbiju“, koja se od danas nalazi u prodaji. „Alo!“ će narednih dana preneti nekoliko najzanimljivijih priča iz ovog atraktivnog štiva.