Mark se na put od 2.000 kilometara odlučio da bi prikupio novac za kupovinu infuzomata za Dečje odeljenje Instituta za onkologiju.

Pomozite Marku, pomozite deci!

Podršku Markovom neverovatnom poduhvatu i deci zbog koje se odlučio na ovaj put možete dati i vi. Postoje dva jednostavna načina:

- Donirajte novac uplatom na dinarski tekući račun Udruženja „Uvek sa decom“, broj: 145-24049-93 kod Marfin banke ili za devizne uplate u evrima IBAN RS35145007080000118640 sa naznakom za akciju „Hodam za njihov život“.

- Pošaljite SMS poruku na broj 4080. Sav novac biće upotrebljen za kupovinu neophodnih infuzomata.

 

- Došli smo do Pljevlje, kampovali u predivnoj prirodi, u kojoj žive porodice koje čuvaju krave. Pili smo sveže mleko, koje su nam ljudi donosili. Ovog jutra smo sreli i mamu s dvoje dece, koja su se igrala s Pajom i bacala mu štap. Super smo se proveli - kaže Mark.

Put su potom nastavili ka kanjonu Tare, najdubljem u Evropi.

- Video sam impresivan most koji je star čak 77 godina, a koji je bio "junak" nekih sjajnih filmova. Voda Tare je izuzetno čista, Sunce je bilo jako uz malo hladovine, pa smo morali da ubrzamo. Popeli smo se na nadmorsku visinu od 1.200 metara, odakle je pucao veličanstven pogled na kanjon Tare. Sretali smo ljude kojima smo pričali zašto smo krenuli na ovaj put, a oni su bili oduševljeni našim poduhvatom i bilo im je veoma drago što su nas sreli - opisuje Mark ovu etapu svoj epskog putešestvija.

Kako kaže, zbog Pajine pasije Tarom morali su da se spuste niz krš, ne bi li prišli reci.

- Naišli smo na čoveka, zove se Dragutin, koji koji nam je rekao da u njegovom kraju možemo slobodno da se osećamo kao kod kuće. Pošto smo želeli da stignemo do Tare, pomogao nam je da prođemo cik-cak putem. Pajo je naravno bio oduševljen, pošto se igrao sa štapom - konstatovao je Mark.

Kada su se vratili u kamp objasnio je i Dragutinu zašto su pošli na ovaj put.

- Dragutin mi je ispričao kako je i njegov deda pre 100 godina išao tim putem do Krfa, ali da je umro na putu. Takođe nam je rekao i gde se nalazio jedan manji most, kojim su vojnici tada prošli. To nas je dovelo do toga da sada objasnim zašto smo se našli baš na ovom mestu - kaže Mark i objašnjava:

- Jednog snežnog dana putovao sam sa svojom suprugom VEsnom i njenim rođakom Marinkom. Išli su autobusom u Marinkovo rodno selo, a autobus je bio pun, pa smo se "grejali" rakijom. Pričali smo o svemu i svačemu, pa je Marinko počeo priču o svom pradedi Dobrosavu. Kada je Dobrosav imao 17 godina upao je u nevolju dok je branio svog brata u jednoj tuči. Završio je u zatvoru, ali je počeo Prvi balkanski rat, 1912. godine, te su mu ponudili da bira između zatvora i odlaska u rat. On je izabrao ono drugo. Potom je došao Drugi balkanski rat u kojem je takođe služio. Posle toga je počeo Prvi svetski rat, Srbiji je krenulo veoma loše s Bugarima i Nemcima i Austougarima, koji su izvršili invaziju i primorali vojsku i narod na povlačenje preko planina Crne Gore i Albanije do Krfa, i to po zimi. Dobrosav im se priključio na tom putu. Uspeo je da stigne do Krfa, ali je imao dizenteriju i poslat je na ostrvo Vido, s hiljadama drugih, koji su sahranjeni u moru. Na samrtnoj postelji neko ga je video kako se smeje, pa je neko odlučio da bi on ipak mogao da se opopravi i poslao ga je za Marsej u Francuskoj. I čudom se oporavio! Nakon toga se vratio u Solun, gde je lužio s Ircima, među kojima je 1916. godine bio i moj pradeda! bio je deo bataljona koji je probio neprijateljske linije na Kajmakčalanu. U Srbiju se vrtaio 1918. godine u svoje malo selo, gde je oženio Radojku i imao 13 dece. Poživeo je 86 godina. Danas posrtoji 65 živih potomaka Dobrosava i Radojke - kazuje Mark ovu neverovatnu priču.

- Ova veličanstvena priča inspirisala me je da pođem njihovim tragom, tragom neverovartnih ljudi koji su pešačili za svoje živote. Danas smo se našli baš na tom starom putu kojim su oni nekada pešačili. Veliko vhjala Dragutinu i njegovoj predivnoj porodici koji su nam napunili baterije za nastavak našeg puta - zaključio je Mark.