A neće ni moći jer je prim. dr Spaso Anđelić mrtav već 705 dana. Iako sam mu, na prvu godišnjicu njegove smrti, obećala da neću više da pišem o njemu, da ga više uznemiravam jer sam sigurna da mu je tamo gde se sada nalazi mnogo bolje nego što mu je to bilo na ovoj zemlji, ipak sam odlučila da napišem ovih nekoliko rečenica.

 

Upućujem ih, nama - njegovim pacijentkinjama, koje je on spasao, ali i njegovim kolegama koje su odlučile da ove godine organizuju “Spasine dane” 9. i 10. oktobra, koji će se pretvoriti u tradiciju.


Tešku tradiciju podsećanja da Spasa više nije živ. Ko još ne zna o dobrom doktoru Spasi, koji je do smrti radio u onoj svojoj Dnevnoj bolnici u “Frontu”, neka gugla. Mogu samo da podsetim da je bio pionir u svemu! Učestvovao je u pravljenju prve bebe iz epruvete u Srbiji, lečio je HIV pozitivne žene, koje niko drugi nije hteo, a zahvaljujući njemu, mnoge žene invalidi postale su majke.

 

Prošle godine u ovo doba nadala sam se da će njegova dnevna bolnica poneti to časno lekarsko ime “Prim. dr Spaso Anđelić”, ali ta inicijativa, iako je “preživela” sve instance u državi, pala je usred njegovog “Fronta”. Sad, kad moram, uđem u “Front”, stanem i čekam da se on pojavi odnekud. Bio je srce te klinike. A znam da niko ne može da bude živ bez srca. Stojim tako i čekam. Šta, ne znam. Ali sam sigurna da će Spasa zauvek biti deo tog “Fronta” iako tamo više nema nijedne pločice s njegovim imenom.