Jedina stvar koja je za pohvalu što sa srpske strane nije bilo dodavanja ulja na vatru, naprotiv. Ni od fudbalera, ni od čelnika FS Srbije, pa ni političara. Sa albanske zvanične strane je bilo, tu i tamo, manjih provokacija, ali su oni ovoga puta malo spustili loptu, korektno je bilo izvinjenje albanskog premijera Edija Rame za kamenovanje autobusa srpskih fudbalera.


Međutim, sada je na ispitu pao tamošnji narod. Srpski fudbaleri su u Tirani dočekani na nož, kao da su ratni neprijatelji, kao da su gladijatori koji će se boriti do smrti u „Elbasan areni“. Zaboravili su da su to golobradi momci, mnogi od njih tek u svojim dvadesetim godinama, koji u svojim klubovima imaju za saigrače Albance. Oni u Nemačkoj, Italiji, Engleskoj nemaju problem među sobom. Zajedno piju kafu, druže se, možda nisu najbolji ortaci, ali svakako nemaju razmirica. Ne samo fudbaleri. Srpski i albanski gastarbajteri su često i dobri prijatelji, tamo nema ultranacionalizma i poziva na linč. Tamo se zakon i red poštuje.


Na šta se sveo meč kvalifikacija za EVRO 2016? Kako izvući živu glavu iz Albanije. Kako sprečiti zamračene umove da naprave incident neviđenih razmera, još veći nego onaj u Humskoj prošle godine. Kako izbeći novi Hejsel.


Ako treba pod ratnim uslovima da se igra, ako je to fudbal, onda bolje da se ne izlazi na teren. Nijedna razbijena glava, noga, nedajbože, nešto gore, sa obe strane, nisu vredni toga.