Od ishoda ovog procesa sve otvorenije strahuju svi srpski zvaničnici, pa tako i ambasador Srbije u misiji pri Unesko Darko Tanasković u intervjuu za „Alo!“ kaže da nije optimista, upozorava da će krajnji cilj Kosova, „prokrijumčarenog u Unesko“, biti osvajanje UN-a i opisuje kako izgleda borba Srbije po hodnicima i kancelarijama u sedištu organizacije u Parizu.


- Da nije reč o pitanju od prioritetnog državnonacionalnog značaja za Srbiju, odgovorio bih vam da je zanimljivo i intelektualno izazovno. U svakom slučaju, dominira osećanje odgovornosti i rešenosti da se, u postojećim višestruko nepovoljnim okolnostima, diplomatskim sredstvima izbori najbolji mogući rezultat već na sednici Izvršnog saveta Uneska, a ako se u tome ne uspe, onda na Generalnoj konferenciji u novembru, a povoljnim ishodom se može smatrati sprečavanje Kosova da u ovom trenutku bude primljeno u Unesko. Nisam optimista. Pokušavam da budem realista, a realizam upućuje na to da nismo bez šansi, pogotovo s obzirom na to da su se ovoga puta u diplomatsku i političku bitku svesrdno uključile sve srpske institucije i mnogi pojedinci.


- Razumeju li vaši sagovornici argument Srbije da bi prijem Kosova bio isto što i prijem Islamske države u Unesko?
- Neki sagovornici veoma dobro razumeju suštinu stvari i nije nimalo slučajno to što u svojim nastojanjima da sprečimo još jednu skandaloznu i protivpravnu odluku takozvane međunarodne zajednice nismo sami. Naprotiv! Numerički posmatrano, nas podržavaju one države čije stanovništvo čini ubedljivu većinu čovečanstva, ali je sistem odlučivanja u Unesku (i ne samo u Unesku) takav da ova činjenica ne može doći do političkog izražaja. Glas neke satelitske mini-države ima istu vrednost kao glas Kine, Rusije, Indije, Indonezije ili Brazila. To je jednostavno tako i u ovakvim koordinatama treba nalaziti prostor za delovanje, a smislili su i da se glasovi uzdržanih ne računaju...


- Ako Kosovo zaista uđe u Unesko, da li to znači da je veći deo sveta poverovao kosovskim zvaničnicima da će unaprediti položaj srpskog nasleđa na Kosovu?
O „većem delu sveta“ sam već rekao šta mislim. Ima među političarima i diplomatama onih kojima su mozgovi isprani stereotipnim i jednostranim predstavama, koji po pravilu malo znaju i kreću se prostorom strogo omeđenim takozvanom političkom korektnošću. Takvi iskreno veruju da bi primanjem Kosova u Unesko bila obezbeđena bolja zaštita našoj ugroženoj kulturnoj baštini na KiM. S njima uopšte ne vredi razgovarati. Osim ovakvih, nemalo je onih političara i diplomata koje sudbina našeg i bilo kojeg drugog (osim eventualno njihovog) kulturnog nasleđa uopšte ne zanima. Najzad, ne treba zanemariti ni nosioce ideoloških projekata dugoročno usmerenih na zatiranje srpske pravoslavne duhovnosti i kulture na KiM zarad stvaranja nekakvog veštačkog kosovskog kulturnog identiteta.


- Zašto je Prištini toliko stalo da uđe u Unesko, a od čega Beograd najviše strahuje ukoliko se to desi?
- „Osvajanje“ Uneska je deo strategijskog i sistematično sprovođenog plana međunarodnog afirmisanja državnosti ove teritorije pod protektoratom UN-a, s krajnjim ciljem njenog ulaska u Organizaciju ujedinjenih nacija. Ako uspeju da se prokrijumčare u Unesko, predstavnici Kosova bi se ovom organizacijom pre svega koristili kao arenom za stalne političke provokacije.


- Kako će Srbija sarađivati sa Kosovom ako postane nova članica te agencije, a kako sa zemljama koje su to podržale?
- O tome za sada nemam vremena da razmišljam, a nadam se da neće biti ni potrebe.

 

Cinizam i licemerje

- Naši zvaničnici uporno su podsećali na činjenicu da je na Kosovu uništeno više od 250 pravoslavnih spomenika, crkava i manastira, a da preostale treba da štite oni koji nikada nisu odgovarali za ta razaranja svetske baštine. Je li licemerje to što je Kosovo na pragu Uneska?

- Odavno sam se osvedočio da su danas, osim odnosa vojnih i, donekle, ekonomskih snaga, jedine dve istinski delotvorne konstante u međunarodnim odnosima cinizam i primena dvostrukih standarda. Odnos prema Kosovu uopšte, pa i prema prijemu te nedržave u Unesko, paradigmatičan je za tu situaciju. Ne treba se, dakle, zgražavati nad cinizmom i bezočnim licemerjem, iako to moralno nije lako, već shvatiti da bi svaki drugačiji stav bio iznenađujući. Srećom, još u svetu ima i onih država koje uvažavaju neke etičke i pravne norme, na kojima bi trebalo da počiva sistem međunarodnih odnosa.