Samo od 1999, njih 141. Lomili krstove, ubijali monahe, unižavali ih terajući da gledaju kako po zidovima svetinja crtamo grafite OVK, grebemo oči ikonama, izmetom prljamo zidove bogomolja. I da, uživali smo u tome. E da, od nekih srpskih svetinja napravili smo i javne deponije i toalete.

 

Ali sada nam ti zakrpljeni, više puta obnavljani i kakvi-takvi manastiri, trebaju. Ne, prema tim građevinama ni sada ne osećamo ništa pozitivno, daleko bilo! Ali mi, osim nekoliko kula u Metohiji, nemamo nista, a kakva smo mi država bez kulturnog nasleđa? Kada nama pripadnu te stare i po mnogima znamenite zgradetine, bićemo kompletni. Otprilike ovako razmišlja prosečan kosovski Albanac. Isti onaj koji je u ponedeljak skakao od sreće kada je čuo da je predlog za prijem Kosova u Unesko konačno uvršćen u dnevni red.


A Srbima se od same pomisli da će do toga zaista i doći ledi krv u žilama. Onoliko kao kad su gledali sliku razjarenog mladog Albanca kako krvnički lomi i baca krst sa Crkve Svetog Andreja u 2004. Ili kad se prisete kako su ti isti Albanci bez milosti ubili oca Haritona, juna 99. Lomili su mu ruke i noge, kičmu, na kraju odsekli glavu, izvadili utrobu, ali su mu ostavili prsluk sa brojanicom u džepu. Na našu najveću žalost, ulazak Kosova u Unesko postaje sve izvesniji, a kako će oni koji preziru naše svetinje da se odnose prema njima kada padnu direktno u njihove prljave ruke, ne smem ni da zamislim. Možda će ih čuvati Unesko? Pa pod zaštitom Unseska su 2004. bile mnoge, pa su sravnjene sa zemljom...