Mi smo živi svedoci propadanja i najboljih preduzeća, kao i enormnog bogaćenja ljudi koji su mogli da iskoriste privilegiju zloupotrebe monetarne nestabilnosti. Mislim, pre svega, na dužničke profite, ali i vlasnike kapitala sa bujnom maštom i nekontrolisanom hrabrošću koji su brzo i relativno lako dolazili do velikih imetaka.

 

Ekonomski rizici nas prate kao senka

Ni u najuređenijem privrednom ambijentu nije moguće da se eliminišu rizici, a uređenost ekonomskih okruženja meri se i izražava stepenom rizika koji prati sve ekonomske odluke, pre svega investicione. Rizici prate ekonomiju kao njena senka, posebno kada se radi o projekcijama događaja u budućnosti. U krajnjoj liniji, ljudsko biće je od tvorca sazdano tako da mu je budućnost neizvesna, a sadašnjost nepoznata, ali i teško prepoznatljiva. Jedino u šta čovek veruje da je poznao, to je prošlost, odnosno ono što se već dogodilo, i to uz uslov da je mogao da je shvati i protumači na pravilan način.

U situaciji kad se kroz inflaciju gubilo sve što je u proizvodnji ostvareno i kada se kapital selio ili kada su dužnici zakonski otimali ekonomska dobra od poverilaca, svi ekonomski kriterijumi su obrnuti naglavačke. Tada se i pravosudni sistem našao u kolapsu, pošto su poverioci mogli da propadnu i pre nego bi se donela čak i poštena presuda u njihovu korist.


Najblaže rečeno, monetarna nestabilnost stvara sve uslove za cvetanje kriminala u ekonomiji. U njoj se pošteni ljudi ne mogu zaštititi od onih kojima takav ambijent odgovara.

 

U uslovima monetarne nestabilnosti narušeni su i kriterijumi pravde i prava. Za stabilnost generalno, potrebna je stabilnost cena i relativna stabilnost kursa. Zašto relativna stabilnost kursa, a ne fiksni kurs i zašto niska, ali ipak inflacija? Zato što je to uslov tržišne ekonomije i zato što ni u medicini svaka glavobolja nije bolest.


Svedoci smo olakog zaduživanja prethodnih vlada, koje su lako trošile nezarađeno da bi ispunile ekonomski nepokrivena izborna obećanja. Pri donošenju takvih odluka često se prepoznaje savest i poštenje političara koji na kraju svog mandata i posle njega vide kraj sveta - apokalipsu. Njihova logika je u tome da se državni dugovi vraćaju posle isteka mandata vlade koja se zadužila, pa sledeće vlade treba da plate cenu ispunjenja izbornih obećanja prethodne vlade. Oni koji već silaze sa scene ne vide pred sobom buduće generacije i njihovu sudbinu.


Za obećanja se dobijaju aplauzi, ali se za neodgovorne odluke plaća ceh, politički ceh plaćaju neki, a onaj neizbežan ekonomski plaćamo svi, dugo. Zbog toga i monetarna i fiskalna politika, po logici stvari, moraju da nadmaše mandate onih koji ih formiraju i usvajaju. Svaki dug koji potiče iz budžetskog deficita je dokaz nesavesnosti u vođenju fiskalne politike i uvek je optužnica za generaciju političara koji su do njega doveli.

 

Kada se govori o pravnoj i političkoj stabilnosti, treba imati u vidu dugoročnu stabilnost, pošto samo ekonomski avanturisti traže svoje šanse u mutnim i uzburkanim vodama i u kratkoročnom plasiranju kapitala. Nekima pođe za rukom da ostvare značajan profit i u tim uslovima, ali uz još jedan uslov, ako iz takvog biznisa izvuku živu glavu. Neki je izvuku, ali je ne nose onoliko dugo koliko bi mogli ili želeli.
Za dugo i časno trajanje potrebne su nam odgovornost, opreznost i mudrost. Svakom od nas pojedinačno i svima zajedno.
Srećan rođendan.