Taman sam zaboravila na to, moj predsednik je pre dva dana izjavio da je ubeđen da bi, u slučaju da Srbija prizna nezavisnost Kosova i Metohije, došlo do građanskog rata.


Bezuspešno sam razmišljala šta bi to moglo da znači jer me rat plaši i ne želim da iko na ovim prostorima padne mrtav od nečijeg metka. Analizirajući tu njegovu ubeđenost, “uronila” sam u duboku psihologiju, saznavši da je ubeđenje prihvatanje nečega kao istine ili verovanje da nešto može biti istinito. Ako predsednik države prihvata građanski rat kao istinu, onda je vrag odneo šalu. Ne odbacujući mogućnost da Srbija može da, iz otvaranja poglavlja 35 u pregovorima sa EU izađe matirana jer se ono odnosi na Kosovo, sigurna sam da to nije razlog pominjanja građanskog rata.


Ako se još tome doda, kako je objavljeno, da predsednik Nikolić razmišlja i o mogućnosti održavanja referenduma, na kome ćemo se izjašnjavati da li smo za Kosovo ili ulazak u EU, stvar se dodatno komplikuje. Zašto bismo mi donosili odluke umesto naših državnika? Šta je s našom diplomatijom? Ona bi valjda trebalo da amortizuje sve niske udarce koje bi trebalo, eventualno, da primimo i izvuče nas i ove teške pozicije? Dakle, ostaje nam samo da čekamo. A dotle, neka nas ne plaše ratovima jer smo ih se za svoga vakta nagledali na ovim prostorima. Čak i najgori scenario za Kosovo nije razlog gubitka bilo čijeg života. Razmislite i sami.