Vladimir Kostić, predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti, izjavi da je u ovom trenutku jedina politička mudrost kako „sa elementima dostojanstva“ napustiti Kosovo jer ono ni defakto ni de jure više nije u rukama Srbije i da to neko mora da kaže narodu. Naglasio je da to nije stav SANU, već njegov lični.


Priznajem, izjava je i mene zatekla, ali možda još više ono što je usledilo. Brzinom svetlosti svi ustadoše i proglasiše ga izdajnikom. Skočiše i vlast i opozicija. Sve ode toliko daleko da se na kraju složiše i dva kuma, Šešelj i Toma. Da, i jedan i drugi zatražiše da Kostić, zbog, kako su naveli, sramotne izjave, podnese ostavku. Mnogi oceniše da je njome direktno pozvao Srbe da se iseljavaju sa Kosova, neki ga uvrediše pitajući šta jedan lekar ima da komentariše takvo pitanje, a akademici zaćutataše.


Da, pitanje jeste previše osetljivo, on jeste na čelu ustanove od nacionalnog značaja, predstavnik najumnijih, zbog čega bi bilo bolje da je u ovom trenutku takvo mišljenje zadržao za sebe. Ali ako je već rekao, ne treba ga razapeti, jer nema dokaza da taj čovek ne voli Kosovo koliko i ostali Srbi i da nije patriota. Jeste, rekao ono što ničijim ušima ne prija, što kolektivni um ne može da prihvati, ali da se ne lažemo, neće njegov lični stav ni pomoći ni odmoći u našoj borbi da Kosovo ne uđe u Unesko, neće ni pogoršati život Srba na Kosovu, koji, čini se, gori od ovog sada ne može ni biti. Činjenica je da je pružio satisfakciju prištinskim medijima da od toga prave senzaciju, ali i to će proći za tri dana.