Mnogi mladi studenti su u vreme Čelopeka stupali u čete Babunskog i drugih. Moralni nivo „inteligencije“ je, međutim, sve više opadao. Zato je najpreča briga „inteligencije“, kada je buknuo Veliki rat, bila da na sigurno smesti svoje pripadnike.
Istina, ima i mnogo izuzetaka, ali oni koji su se izdavali za duhovne vođe nacije, po pravilu, nisu bili tamo gde im je mesto po ulozi koju su sebi pripisivali: na čelu naoružanog naroda, da budu prvi koji će se žrtvovati. Ako ne bi uspeli da izbegnu služenje u vojsci, kopali bi i rukama i nogama kako bi se sklonili u pozadinu ili bilo kakvu komisiju u inostranstvu. Mnogo, premnogo univerzitetlija, „intelektualaca“ - često rezervnih oficira - bilo je u rovovima u Ženevi, Parizu, Londonu i drugim mestima.


Šta je radila pamet?!
Zar Grolovi, Lazari Markovići, Belići, Radonjići, Bože Markovići... nisu shvatili da gube moralni ugled kod svakog čoveka poštena srca kome je poznato da njihovi vršnjaci istih godina, dok oni lagodno žive u Švajcarskoj, Francuskoj, Engleskoj, herojski umiru braneći otadžbinu na bojnom polju, na negostoljubivim planinama Makedonije i Albanije? Da bi se opravdali, govorili su da će njihova pamet biti potrebna Srbiji posle rata kako bi se obnovilo ono što rat bude uništio, pa da radi toga dobro čuvaju svoj život u skrovištu. Rđav izgovor. Ko je bio prevelika kukavica da ostane sa svojim narodom dok je u opasnosti i da se s njim žrtvuje ako bude potrebno, nema onog neophodnog uticaja u tom narodu kada opasnost prođe. Pravi narod dobro oseća da onaj koji ništa nije dao za otadžbinu nema nikakva prava na nju.
Mnogi imućni ljudi su sledili primer „inteligencije“, ako ne radi sebe, ono bar radi sinova stasalih za pušku. Koliko je snažnih mladića pretrpavalo švajcarske, francuske i engleske univerzitete umesto da sa svojim ispisnicima budu u rovovima. Oni su činili buduću posleratnu „inteligenciju“ koju je trebalo sačuvati za otadžbinu! Najčuveniji zabušant među tom budućom inteligencijom bio je Pašićev sin Rade. On je bio prava sramota za srpsku zemlju, a to je ostao i posle rata. Zar ne bi bilo mnogo lepše, čak i radi uspomene na oca, da, umesto policijskog dosijea, sin najpoznatijeg srpskog državnika ima običnu kamenu ploču sa natpisom: „Rade Pašić, poginuo na bojnom polju“?


Isticali se kukavičlukom
Već sam rekao da je među intelektualcima bilo mnogobrojnih izuzetaka. Lično sam poznavao nekoliko članova univeziteta koji su ispunili svoju dužnost, i to u potpunosti. Mnogi se nisu vratili. Lekari, koji su takođe intelektualci, često pravi, skoro listom su dali sve od sebe i smrt ih je znatno proredila. Oni su pružili lep primer. Gimnazijski profesori su isto tako imali mnogo svojih među borcima, srazmerno mnogo više nego oni koji su morali da daju najsjajniji primer - Univerzitet. Međutim, svi ti „intelektualci“, advokati i sudije, na primer, koji su bili u redovima branilaca otadžbine, nisu se previše dičili pripadnošću „inteligenciji“. Jednostavno, zvali su se rodoljubima.
Naduvena „inteligencija“ se tokom rata isticala kukavičlukom, a što je još gore, neki intelektualci su iskoristili nedaće svog naroda za lično bogaćenje.
U drugim zemljama, i prijateljskim i neprijateljskim, „inteligencija“ se odlično žrtvovala na bojnom polju ili se, ako nije bila sposobna da nosi oružje, satirala na pomoćnim ratnim poslovima. „Inteligencija“ Srbije skoro ništa nije učinila za svoju zemlju i jedina joj je briga bila da svoje dragocene članove skloni na sigurno. Odgovarate mi da su vaši „intelektualci“ brinuli o mladima u izbeglištvu, da su se bavili propagandom... Ma nemojte! Vaše univerzitetske profesore je država dobro plaćala za taj posao i tokom izbeglištva. A samo se nekoliko srednjoškolskih profesora posvetilo vaspitavanju naše izbegle dece. „Glavešine“ univerziteta su šetale s jedne školske proslave na drugu da bi tamo veličali junačko žrtvovanje vaših vojnika, žrtvovanje koje nisu hteli da dele, a koje im je služilo kao vlastiti pijedestal.


Ko ih je čitao?
A njihov propagandni rad? Neke dosadne knjige, i to brojne, lišene iskrenosti, pošto njihovi tvorci nisu učestvovali u onom natčovečanskom podvigu koji su hteli da veličaju pred saveznicima i neutralnim zemljama, knjiga koje su, uostalom, malo ili nimalo čitali oni kojima su bile namenjene. Ko bi se u to junačko vreme mučio da čita, na primer, Belićevu „Makedoniju“, knjigu koja sadrži maltene samo filološke i lingvističke rasprave? Delovanje Lazara Markovića u Ženevi bilo je, istina, uspešnije. Njegov list „Srbija“ bio je dobro urađen i izvršio je dobru propagandu u nekim savezničkim i neutralnim sredinama. Međutim, tokom njegovog boravka kod nas u Švajcarskoj, posle povlačenja preko Albanije, čitaoci tog lista, prijatelji Srbije, često su mi postavljali pitanje: „Zašto Marković, koji tako patriotski piše u svom listu, a koji je mlad i zdrav, nije sa svojim vršnjacima u rovovima da brani otadžbinu?“


Iskoristili odricanje naroda
Mada je sadržaj knjiga intelektualaca iz te inteligencije slabo čitan, oni su iz toga izvukli najveću ličnu korist. Ta pisanija su im poslužila da sebi pridaju značaj pred kolegama iz zemalja u koje su izbegli. Izdavali su se za predstavnike prosvećene Srbije. Kao takve su ih svuda primali, tetošili, odlikovali... Zar nije smešno i čak skandalozno videti krst Legije časti na grudima profesora zabušanata „za njihove ratne zasluge“, dok ga nema na grudima najsrčanijih i najjunačkijih vojnika? Lazar Marković i dan-danas u inostranstvu važi za jednog od najistaknutijih ličnosti Kraljevine SHS zato što je sasvim spokojno i u potpunoj zavetrini radio u rovovima Ženeve dok je srpski narod preživljavao najteže dane.
Ne samo da vam je „inteligencija“ dobro iskoristila žrtvovanje i odricanje naroda, već je zahvaljujući pažnji i počastima kojima su je obasipali, a koje su bile namenjene hrabrim braniocima Srbije - što je nije sprečavalo da ih prima na svoj račun - postala još mnogo gordija, naduvenija i zavidljivija nego pre rata.
Vrativši se u otadžbinu posle pobede, u kojoj nisu učestvovali, vaši intelektualci su težili da upravljaju svim poslovima. Seljaci, njima nisu ništa značili, iako su činili ogromnu većinu u Srbiji, a vojnici, tvorci pobede, za njih su bili „prostaci“, dobri da mlate neprijatelja i ginu i ni za šta drugo.
Sutra: Oni koji su krvlju platili vašu slobodu