Oni stvaraju zanimanje od iskorišćavanja vaše stranačke politike, pa sada imate profesionalne političare koji zgrću bogatstvo. Ako ste pre rata i imali političara koji su, u svom već strančarenjem iskrivljenom duhovnom sklopu, imali u vidu samo ono što su smatrali dobrim za zemlju, parlament vam je već bio preplavljen ljudima koji su samo tražili ličnu korist. Trka za ministarskim položajima je bila počela! Vaša skupština već nije bila izraz narodne volje. Tako su, umesto da daju primer narodu kako se žrtvuje za otadžbinu, vaši mladi poslanici, kroz usta tipičnog poslanika profitera Velimira Jankovića, isposlovali da se hitno izglasa zakon kojim se poslanici oslobađaju od vojne dužnosti.


Skupština vaše zemlje stvarala je parlament jedinstven u svojoj vrsti - parlament zabušanata. Neki poslanici, njih vrlo malo, pobunili su se protiv onoga što su, s pravom, smatrali sramotom za Srbiju. Oni će se pridružiti onima koji su se borili. Ti rodoljubi su bili Žujović i Dragović, a nijedan nije pripadao intelegenciji.


A kakvu su ulogu odigrali vaši zabušanti iz Skupštine za vreme rata? Što je rat duže trajao, to su oni ponovo zapadali u stranačke svađe. Najpre u Nišu, zatim i na Krfu, priredili su svetu kukavnu predstavu otimanja političara o ministarske fotelje dok im otadžbina krvari. Bio sam na Krfu marta 1918. i tri sedmice sam gledao kako vam se političari žestoko bore za vlast. Zgadio sam se i stideo se zbog na bojnom polju neukaljanom srpskom imenu.


I ti čudnovati poslanici zabušanti jedne ratničke i junačke nacije smatrali su da ostrvo Krf nije dovoljno udobno - a možda i nedovoljno sigurno - za tako značajne ljude poput njih. Kopali su i rukama i nogama da se Skupština sa Krfa premesti u Kan, gde bi, onako dobro plaćeni kao što su bili, mogli da vode još mnogo lepši život. Da Skupština je bila potpuno beskorisna, bar posle povlačenja preko Albanije, kada je neprijatelj zauzeo celu Srbiju. Ako su želeli da je održe po svaku cenu, mesto joj nije bilo na Krfu, već u bombardovanom Bitolju. Nisam se ustručavao da im to kažem. „Pa Bitolj je pod neprijateljskom vatrom i Skupština bi bila bombardovana“, govorili su mi ti političari. „Pa šta?“, odgovarao sam im, „vojnici su vam tamo iako se grad bombarduje.

 

Naravno, verovatno će biti gusto. Neki od vas će tamo možda poginuti, kao što ginu i vojnici. Nije to, međutim, veća nesreća od pogibije boraca. Naprotiv, život nekog nekorisnog poslanika danas je manje vredan od života i najobičnijeg vojnika.“ Razumljivo, te im se reči, a bile su istinite, nisu mnogo svidele, baš kao što je ministar Velizar Janković bio neprijatno iznenađen kada sam mu rekao da je njemu, srpskom mladiću deset godina mlađem od mene stranca, mesto u rovu, a ne u salonima hotela „Velika Britanija“ na Krfu.
SUTRA: Izbegli političari