Zbog njega su generacije ljudi zavolele košarku, tada se igralo iz srca, zbog aplauza...
Košarka se volela, nije bilo saopštenja i kontrasaopštenja. Bio je to čist sport.


I Ranko Žeravica je bio u odabranom društvu, bio je deo epohe kada novac nije bio u prvom planu, kada je bilo bitno samo da se lopta tapka. A ako ulete neke patike, besplatan ručak u kantini, odlično.


Srbija, Balkan, Evropa, svet... svi se danas opraštamo od čika Ranka, čoveka koji nam je podario prvo svetsko zlato i napravio od nas košarkašku velesilu.
Čoveka koji je smeo da se posvađa i s političkim moćnicima jer je uvek bio za to da posao rade sposobni, a ne podobni.


Čoveka koji je vodio i Partizan i Crvenu zvezdu i udario moderne temelje našim najvećim klubovima.

Čoveka koji je stvorio toliko igrača i trenera, da nije bilo njega, evropska košarka bi bila previše tužna.

Čoveka koji je do kraja živeo i disao za košarku.


Ranka Žeravice više nema... ali ono što nastavlja da živi jeste njegova filozofija igre i života. Nastavlja da živi kroz Dalipagića, Kićanovića, Pešića, Maljkovića, Novosela, Tanjevića i mnoge druge... Kako reče njegova supruga Zaga, Ranko joj je neposredno pred smrt dao spisak od 217 imena trenera i igrača koje je on stvorio, a koji su ostavili trag u košarci. Zaveštanje Ranka Žeravice će trajati dokle god se lopta bude probacivala kroz obruč.