Ako dosad niste pogodili, u pitanju je tipičan srpski fudbaler 21. veka koji je imao tu sreću, na našu nesreću, da brani nacionalne boje svoje zemlje.


I dok mi tugu zbog novog poraza nalazimo u pivu s drugarima, i možda pljeki posle toga, ti šmekeri iskeširaju 6.000 evra za privatan avion da ne bi zakasnili u kafanu gde ih čeka društvo kako bi proslavili novi debakl.


OK, može im se, pošteno su zaradili, ništa sporno, ali zašto nas onda lepo na ostave na miru i nastave da ginu na terenu, tamo gde ih debelo plaćaju za to, jer umesto srca imaju novčanik.


A na nama je da ih prepustimo zaboravu, da okrenemo glavu na drugu stranu kada ih vidimo na ulici, da im nikada ne zatražimo autogram. Jer filozofija da građani Srbije treba da im budu zahvalni što dolaze da se bore (ha, ha) za reprezentaciju, jer, bože moj, oni igraju u Seriji A, Premijer ligi, Rusiji...zaista više ne prolazi.


Tokom godina zaista smo slušali sve moguće izgovore za VAŠE slabe igre od „kako da igramo, kad svi zvižde himnu (Hej, Sloveni), nije selektor stranac za nas, jer on ne razume naš mentalitet, bole nas zvužduci sa tribina, eh, da samo nije bilo drona, prošli bismo dalje“... Ljudi, pa mi nismo bili na Evropskom prvenstvu još od 2000. godine, tako da izgleda kod nas „normalni“ ljudi imaju mušice u glavi, a srpski fudbaleri već 15 godina dronove.