Tako je već postao manir da direktori državnih preduzeća koja imaju gubitke teške i po nekoliko milijardi dinara bez pardona primaju plate od po nekoliko stotina hiljada dinara. I još se drznu da se bune kada im se to javno spočita.


Neki se pak ne zaustavljaju samo na masnim platama, već imaju i znatno veće apetite. I to ni manje ni više nego otimanje čitavog preduzeća ili bar svega onog što u tom preduzeću još vredi. Samo jedan od njih je i prvi čovek “Prve petoletke”, koji osniva privatno preduzeće, i to novcem od otpremnina koje će radnicima isplatiti država (!), a koje će, prema njegovom planu, preuzeti svu opremu, hale, kao i dogovorene poslove preduzeća.


Naravno, u međuvremenu će državno preduzeće gurnuti u stečaj, sa sve gubitkom od čak 2,52 milijarde dinara (koliko je iznosio na kraju 2013.), a oko 3.000 radnika će ostati bez posla. On će zato, s druge strane, otetim kapitalom sebi sigurno napraviti i te kako dobar profit, iako za državu to nije znao ili hteo.


I nije on najkrivlji, niti njemu slični, kojih je sve više i koji su sve bahatiji. Kriva je država, koja im je sve to dozvolila i svojim primerom ih i uputila na takvo delovanje. Jer, i oni u vrhu države rade to isto, državu zadužuju preko svake mere, istovremeno iz nje izvlačeći za sebe i više nego što su mislili da mogu.


Zato im i jeste slatko bogaćenje, pogotovo što gorčina ionako ostaje onima preko čijih leđa su se obogatili.