Današnjoj urbanoj mladeži odmah, normalno, na um padne policijska stanica koja se nalazila u Ulici 29. novembar.

Niko od njih ni da se seti da je to bio Dan republike, koji se proslavljao 29. novembra, počevši od 1945. godine. Da ovde ne gušim sa onim istorijskim - Drugo zasedanje AVNOJ-a, ovo i ono..., nego idemo pravo na uspomene i proslavu. U SFRJ ovaj dan su slavili svi, veselili se i družili na mnogim svinjokoljima. Pravile su se kobasice, kulen, šunke, topili čvarci, a majke su hvatale razigranu decu po dvorištu kako bi ih pripremale da sa plavom titovkom i crvenom maramom zauzmu svoje mesto u vrsti i izgovore sad već čuvene reči: „Danas, kada postajem pionir...“

 

Sve bivše republike u Jugoslaviju su se odrekle tog praznika, dok je kod Srba, vazda emotivnom narodu, 29. novembar ostao da egzistira do duboko u demokratiju. Srpska policija je dugo, kako i dolikuje, nakon raspada SFRJ nastavila da održava uspomenu na Dan republike sve ga u kolektivno nesvesno, i u emociju, uterujući pendrecima.


Datum je, ipak, počeo da bledi i da dobija druga značenja, pa i stanica beogradske policije više nije u Ulici 29. novembar, već je taj naziv promenjen u Ulicu despota Stefana. Mogli bismo ovde malo i da teoretišemo zašto je baš taj dan izabran za praznik nastanka Jugoslavije. Neko bi mogao reći - zato što je to bila tvorevina drugova komunista, pa su, znajući od svojih đedova i baka da božićni post uvek pada u to vreme, rešili da čitav narod mrsi i da se tako ogreši o Gospoda. Ne znam!