Nakon svega, kaže da se iskreno kaje i da ne zna šta joj se taj dan namračilo nad glavom kada je presudila mužu, s kojim je živela 45 godina. Iz tog braka dobila je dva sina, od kojih je jedan umro, a ona ga nije sahranila jer je bila u zatvoru...


- Sećam se tog dana, bio je 10. mart 2010. Bili smo sami u trošnoj kući. Nije hteo da priča sa mnom ni pare za ručak nije hteo da mi da. Pitala sam ga šta da spremim za jelo. Rekao je: „Stano, spremi šta hoćeš, nije me briga“, legao u krevet i zaspao. Sedela sam na stolici i odjednom sam došla na ideju da ga ubijem. Sve mi je prolazilo kroz glavu, godinama me je tukao, ponižavao, terao da radim za dnevnicu i uzimao pare za sebe. Nisam mogla kod lekara jer nisam imala novca, nisam imala za hranu. Davao mi je kad je i koliko hteo. Kako su me noge bolele, skupila sam snage i otišla do šupe da uzmem sekiru. Zamahnula sam jednom njome i u glavu ga udarila. Nije se pomerio. Znala sam da je mrtav. Sela sam na stolicu... Ne znam koliko je vremena prošlo kada je došla u kuću naša komšinica. Videla ga je mrtvog i rekla da mora da pozove policiju - priča Stana, kojoj donja usna drhti jer, kako navodi, ona joj je ušivana jer ju je davno kukuruzom po glavi tukao pokojni muž.

U zatvoru ima i što kod kuće nije imala

- Poslednjih dana me jako bole noge i jedva se krećem. Svi su dobri u zatvoru prema meni. Ovde mi je toplo, imam šta da pojedem, popijem, nekad voće i sve ono što nisam imala kod kuće. Imam s kim i da popričam. Niko mene ovde ne dira. Žene mi čak daju i svoju garderobu jer meni nema ko da donese ništa ni staro ni novo - priča nam Stana.

 
Nije joj svejedno što naglas govori o tome šta je uradila. Kaže da nakon zločina nije razmišljala da beži, već je sačekala policiju i sve im priznala.


- Policajac mi je prišao i rekao: „Ajde, majka, moram da te vodim u policiju da daš izjavu.“ Poveo me je pod ruku. Prenoćila sam tu noć u pritvoru i tu ostala još pet meseci. Sin mi je doneo veš i stvari, malo voća i 500 dinara. Nije me niko dirao. Svi su me zvali majkom. Na suđenju sam sve priznala. Dobila sam 15 godina, ali su mi u dva navrata smanjili kaznu. Sad računam ostaće mi još godinu dana i moći ću s dve trećine odslužene kući - priča Stana i pokušava da se seti gde joj je tačno kuća i da li još prokišnjava soba starijeg sina, koji je umro, a nju u zatvoru niko nije obavestio. Mlađi sin nigde ne radi, ima porodicu i na poziv socijalnog rekao je da nema sredstava da izdržava majku.

- Brinem se šta će biti sa mnom kad se vratim kući. Ne znam da li će me iko dočekati. Moj mlađi sin i ne dolazi da me vidi. Ne šalje mi novac, nema ga ni on... - priča Stana gledajući u pod ćelije svesna da je počinila zločin, da je nekom oduzela život iako do tada ni mrava nije zgazila.

Muž je terao da radi po selu

- Kada bi nam ponestalo para, Nedeljko bi išao u selo da mi ugovori neki posao. Jednom me je naterao da idem da berem kukuruz za pare. Tada je stariji sin imao tri godine i rekla sam mu da ide on, muško je, a da ću ja čuvati dete i kuvati ručak. Ipak sam ja otišla, ali sam se vratila bez para jer nisam mogla da pronađem njivu. Onda je počeo da me bije. Udarao me je dok nisam pala na pod. Možda bi me i ubio da nije sin, iako mali, ustao i počeo njega da šutira - tvrdi naša sagovornica.